Objavljeno:
18. 10. 2017. 10:30
Paolo Varonese, Sveti Luka, 1555.

Bez njega ne bi bilo izvještaja o Božiću niti o milosrdnom Samarijancu. Što bi bio Novi zavjet da nije bilo Luke evanđelista?

Piše: Thomas Jansen; Prijevod: Svjetlo riječi

Koje je od četiriju evanđelja Vaš osobni favorit? Mnogi bi teolozi naveli Ivana, velikoga intelektualca, mirotvorci bi izabrali Mateja, zbog Govora na gori, dok bi povjesničari možda istaknuli Marka, jer je vremenski gledano najbliži stvarnim događajima. No većina običnih vjernika navela bi Luku evanđelista, čiji blagdan Crkva slavi danas, 18. listopada.

Već početak njegova evanđelja, u odnosu na ostala tri, mami simpatije. Jedino je on istaknuo kratki proslov za čitatelja. To je preuzeo od grčkih i rimskih autora svoga vremena. Njegovo je evanđelje posvećeno „vrlom Teofilu” koji je mogao biti mecena kršćanske zajednice kojoj je upućena radosna vijest. Luka se odlučio „sve po redu napisati”, pošto je sve, „od početka, pomno ispitao”, kako bi se se čitatelj osvjedočio o pouzdanosti svega u čemu je poučen.

Već u drugom poglavlju Luka opisuje veličanstvene izvještaje o rođenjima najprije Ivana Krstitelja, a onda i Isusa: s jaslama, anđelima i pastirima. Njegov je opis ujedno tradicionalan ali i teološki vrlo promišljen.

Ako ovaj opis usporedimo s opisima kod drugih evanđelista, treba uvidjeti sljedeće: Prvo poglavlje u Ivana može razumjeti samo tko je upoznat s platonizmom, Matej naglasak stavlja na Isusovo obiteljsko stablo, još od praoca Abrahama, a ni Marko ne daje lagano štivo. Jedva da je započeo svoje djelo, a već čitatelja poziva na obraćenje!

O evanđelistu Luki zapravo se ne zna mnogo. Teolozi smatraju da se čak nije ni zvao „Luka”. No, možemo biti sigurni da je autor Lukina evanđelja napisao i Djela apostolska te da Isusa nije osobno poznavao.

Luka nije bio iz Palestine

Lukino je evanđelje, kako tvrdi većina bibličara, nastalo oko 90. godine po. Kr. No nije jasno odakle je poteklo – mjesto nastanka mogli bi biti Antiohija, Efez, Cezareja, Mala Azija ili Rim. Jedino se može reći da autor Lukina evanđelja nije bio iz Palestine. Na to ukazuje nekoliko pogrešaka u geografskim opisima. Takvo što ne bi se moglo dogoditi čovjeku koji potječe iz toga kraja.

Tek se oko 150. godine ovo evanđelje dovodi u vezu s imenom Luka. On je identificiran kao suradnik apostola Pavla, koji se spominje u Djelima apostolskim, a navodno je bio liječnik. Čitateljstvo kojemu je Luka pisao bilo je većinski poganskih korijena. Stručnjaci to prepoznaju po činjenici da je semitske izraze prevodio na grčki. Luka koristi izraz „učitelj” na mjestima gdje Marko primjerice piše „rabi”.

Luka je neke stvari prepisivao, kao uostalom i Marko i Matej. To u antičko vrijeme nije bilo ništa čudno. Štoviše, uvećavalo je autoritet vlastitoga djela. Tako je Luka mnoge odlomke preuzeo iz Markova evanđelja i jednoga drugog izvora, koji je bio zajednički njemu i Mateju. Budući da ovaj izvor sadrži brojne usporedbe i druge Isusove riječi, u biblici se naziva „Logienquelle Q”, prema njemačkom izrazu za izvor – Quelle.

Evanđelist za bogataše?

Postoje izvještaji i usporedbe koje su vlastite Luki. Osim opisa Kristova rođenja u jaslicama, jedino Luka navodi usporedbu o milosrdnom Samarijancu. Također, kako se prije svega obraća bogatašima unutar kršćanske zajednice, Luku smatraju evanđelistom za one dubljega džepa. No različito od Mateja, koji bogatašima uvijek ostavlja načina da ga različito razumiju, Luka je odrešit. U Govoru na gori Matej piše „Blago siromasima duhom”, ali Luka naglašava: „Blago siromasima, njihovo je kraljevstvo nebesko.” Zašto Luka toliko tematizira siromaštvo i bogatstvo? U trenutku nastanka ovoga evanđelja, sve je više bogataša pristupalo kršćanskoj zajednici. I kako prenosi Luka, njima Isus poručuje da, ako ga žele slijediti, trebaju rasprodati sve i podijeliti siromasima.

Evanđelist Luka takvima je predstavljao sliku prve zajednice, koja nije imala vlastitih dobara, nego je zajednički koristila raspoloživa sredstva. Je li onda Luka ipak evanđelist siromašnih? Stručnjak za novi zavjet iz Wittemberga Udo Schnelle opisao je to ovako: „Luka piše evanđelje bogatašima, za siromašne.

Lukina se osobitost vidi i u njegovu zanimanju za povijest. Prozvali su ga i prvim kršćanskim povjesničarom, a to se vidi i u opisu događaja Božića. Ondje se spominju car August i njegov popis stanovništva i Kvirin koji je u to vrijeme bio upravitelj Sirije. Tako Luka povijest Isusovu povezuje s njegovim vremenom i postaje utemeljitelj povijesti spasenja, teološkoga pogleda na povijest. Povijest je bilo potrebno utvrditi u trenutku kad su kršćanske zajednice postajale svjesne da možda ipak neće doživjeti kraj svijeta i ponovni Kristov dolazak.

Luka je evanđelist Crkve. Prenošenje i utvrđivanje predaje njemu je jedan od središnjih motiva. Nijedan drugi evanđelist ne spominje se toliko u kontekstu konfesionalnih razmirica. Protestantski stručnjaci za Novi zavjet predbacivali su mu u posljednje vrijeme „rani katolicizam”. No danas više nema riječi o tomu da je Luka kamen spoticanja između naučavanja katoličkih i evangelističkih bibličara.

Ranije se na blagdan svetoga Luke kravama za jelo davalo listiće s ispisanim recima iz evanđelja, kako bi ih se očuvalo od bolesti i nesreća. No ne samo krave, nego i žene koje su imale težak porod. No za kraj, poručujem: Čitaj Luku! Isplati se!

Izvor:
katholisch.de