Objavljeno:
22. 12. 2017. 15:00

Nije li šteta ne dopustiti da se Božić nezimski, nekomercijalni, ali onakav kakav jest, kao čisti dar, radost i blagoslov, događa tijekom cijele godine?

Piše: Renata Dlouhi-Kastelic

Među pričama o komičnom i mudrom junaku flamanskih narodnih priča Tilu Ojlenšpigelu (poput priča o Nasrudin-hodži), ima jedna kad Til putuje s nekim društvom preko brežuljaka. Svi su u društvu turobni kad se ide uzbrdo, a veseli nizbrdo. Svi osim Tila. A brežuljci se nižu jedan za drugim. Til, pak, uzbrdo pjeva i veseli se, a nizbrdo tuguje i očajava. Kad su ga pitali zašto to tako čini, jer je mnogo ugodnije i lakše spuštati se nego uspinjati, Til je odgovorio da penjući se razmišlja kako je to možda zadnji brežuljak na koji se moraju uspeti i tome se veseli, a da, kad idu nizbrdo, vidi onaj sljedeći koji je pred njima pa se unaprijed sneveseli zbog uspona koji slijedi.

Ova drukčijerazumska ojlenšpigelovska logika bi se mogla primijeniti bar na neke okolnosti koje si želimo učiniti prijateljskijima i lakšima za preveslavanje metodom "sve je u mojoj glavi". Uzmimo klimatske i kalendarske okolnosti. Malo tko se u studenom mjesecu neće požaliti na teško privikavanje na kraći dan, smanjenu energiju, mišiće zgrčene od bijega od studeni. Ekstremni primjeri bi mogli za moto druge polovice studenoga uzeti stih R. Tagora: Kad milost žiće napusti... Pa i djeluje tako, što jest-jest. Sivo je, čađavo, studeno, vlažno, rano se smrkne, zavlačimo se u sebe, u svoje ćoškove... Bi li se tu štogod moglo promatrati ojlenšpigelovski? Godišnja doba kroz Tilovu vizuru?

Obrnuta perspektiva. Dok se svi veselimo proljeću i predstojećem ljetu, a u jesen gubimo energiju već pri pomisli da ubrzo dolazi zima, moguće je obrnuti perspektivu pa kad dolazi proljeće misliti o tome kako je to već prag ljeta, već je načeto to što će početi prolaziti, a onda eto i zime, a u jesen razmišljati kako je dobro što je već započela, jer će onda brže doći zima, a brže i proći, jer eto nam radosti iza toga i topline proljeća i ljeta? U ljeto se radovati dolasku Božića, a u jesen Uskrsa? (Najbolji Tilovi u ovome su djeca – kad usred ljeta zapjevaju Zvončiće toliko srčano da vam dođe okititi borovinu na plaži, ili kad se vesele Uskrsu iako je vrijeme čekanja Božića, jer im baš u tom trenutku treba nešto od ljepote Uskrsa i njegovih običaja.)

Onda, gledati tek iznikle pupoljke u proljeće i misliti o njihovoj neizbježnoj smrti, pa i dalje, o njihovom ponovnom rađanju sljedeće godine? I stalno ostavljati jedan majušni prostor u svojoj glavi za ovakve procese, jer onda se ne može drukčije nego vidjeti i radost, i obnavljanje, i nova cvjetanja, i nove sunčane dane, jer je sve ovo raspoređeno u našim danima i godinama, i dolazi naizmjenično s onim manje radosnim, manje toplim, manje živim, umrlim... Treba samo, kad osjećamo kao da je milost žiće napustila, misliti o novoj milosti koja će doći i biti spreman prepoznati je kad dođe. Tako se može biti obogaćen iskustvom ljetnog Božića ili se uspokojiti usporenom slikom padanja snijega kad god nam to zatreba, pa i ljeti, ili se u sred sredcate zime poradovati kakvom dobro vrućem ljetnom danu, pa i kakvoj zgodnoj hladovini.

Čudesa razna jesu u glavi, i nastao bi veliki bururet kad bismo bježali iz svakog dana u neki drugi, iz svakog godišnjeg doba u drugo. No, smjeste li se ta čudesa u jedan logički okvirček i promatraju li se pojavnosti dublje, onda se prema potrebi može zagrabiti pokoja stvarnost da nam popravi dan, ako je već došlo do kakvog kvara. A i bez kvara, opet oslonivši se na čudesa u glavi, nije li šteta ne dopustiti da se Božić nezimski, nekomercijalni, ali onakav kakav jest, kao čisti dar, radost i blagoslov, događa tijekom cijele godine? A povodi za ovakve procese također su raspoređeni kroz godinu i potrebno ih je prepoznati kao okidače koji će nas sprovesti do veće nade, boljeg držanja u svakodnevnici, hrabrijeg koračanja... Ti povodi su mirakuli svagdana koje nekad ulovimo, nekad ne. Evo nekih ulovljenih u različitim godišnjim dobima čije poruke interpretiram kao božićne, mimo Božića.

Proljeće. Džepovi planinarskih jakni izvjesni su mali muzeji u kojima počesto borave razni otpaci i suveniri iz prirode. Osim ambalaže čokoladica i kore mandarine, znaju sadržavati i pokoji zanimljiv kamenčić ili listak. Jednog proljeća sam pronašla izniklu biljčicu u džepu svoje jakne. Na stranu to što ne želim misliti je li moguće da je sjeme u džep zalutalo još prethodne jeseni (a u pravoj planinarskoj jakni to jest moguće!), to je bio okidač za sjećanje na seriju slika koju sam vidjela u jednoj galerijici – sve su tematizirale proljeće i na svakoj je bio prikazan raspuknuti asfalt iz kojeg eksplodiraju žive boje koje ni sivilo ni tvrdoća asfalta nisu spriječile da se vinu u život, što me opet vratilo čudesnosti tog malenog života u mračnom džepu – mrak nadvladan rađanjem i životom.

Ljeto. Usred ljetne vreline, u malom primorskom gradiću, ispred zavjetne kapelice Sv. Nikole na kojoj je polupano staklo i postolje oko sveca zagaravljeno ostatcima svijeća, zaustavila se četverogodišnja djevojčica i sklopila ruke, zažmirila i duboko se skoncentrirala. Smišlja najbolju molitvu, svoj doprinos svetom koje je tu postavljeno. Nakon jedne podobre minute, djevojčica zapjeva iz sveg glasa: "Deda Mraze, Deda Mraze, ne skreći sa staze..." Želja, nada, duboko pouzdanje, radovanje, predanost u maloj dječjoj glavici, a oko nje sama milošta... I povod promatraču da se prisjeti da je molitva pokret bića ka dobru, povjerenje u dobro i nada u dobro, pa da se ništa i ne izgovori. Ili da se izgovori ili, još bolje, otpjeva ono najbolje što znamo, ili za što mislimo da će biti najbolja pratnja našoj stvarnoj dubokoj molitvi. Ova ispjevana dječja molitva rasula je samu svjetlost i na budući prosinac i na onaj koji je prošao, i na taj srpanjski vreli dan. Stvarnost je srce što se otvara u tebi, kao dječje oči (Vesna Krmpotić).

Jesen. Zgodna je pričica američkog pisca Roberta Fulghuma o tome kako je doživio pravi Božić u kolovozu. Na tavanu je pronašao neotvorene čestitke od prethodnog Božića. Te poruke o miru i dobru, sličice anđela, saonica i jaslica, činjenica da je velik broj prijatelja mislio na njega prethodnog Božića i božićne pjesme s kasetofona, učinile su mu ljetni dan božićnim. I njemu i susjedi koja mu se dobrohotno pridružila u kolovoškoj božićnoj radosti.

Slično, jednog sam listopada prvi put čula španjolsku tradicionalnu božićnu pjesmu Esta noche nace el Niño sa zaraznim refrenom Alegría, alegría, alegría (radost, radost, radost) – radost koja zvuči kao da svi okupljeni na jednom mjestu nazdravljamo jedni drugima i, radosni, želimo jedni drugima ništa drugo doli radost. Taj refren mi je tog listopada iscijedio samu esenciju Božića koja je pokojeg prosinca možda i izostala, barem u tom intenzitetu osjećaja zajedništva. Dodatno me raduje i pomisao da teško da itko može biti imun na ovako raspjevanu alegriu, bio listopad ili prosinac.

Zima. Osjećanja i promišljanja oko pravog Božića, kako i treba biti, mnogo su složenija i bogatija, pogotovo za one koji Božić prepoznaju i mimo kalendara. U tim svetim danima treba se prepustiti i dopustiti da sve mnoštvo obveza i želja, planova i ideja, susreta i darova, dekoracija i božićnih pjesama, čestitki i kolača, bez konkurencije natkrili samo jedno – radost. Alegría. Koliko god bili smantani svim popratnim sadržajima, romantičnim sniježenjem il' kuhanim vinom…

Puno je svetog, čudesnog i privlačnog u čekanju i slavljenju Božića. No rađanje novog, rođenje dobra, pokret na molitvu, neizmjerna radost..., diskretno se skrivaju u našem svagdanu čekajući male mirakule kao lađice da ih prevezu do naše svijesti ili srca, kako bismo mogli imati tako potreban Božić u bar još pokojem mjesecu osim prosinca. Ili imati barem četiri božićna doba.

Izvor:
Svjetlo riječi