Kolumnist: Ivica Raguž - Epimeteje
Objavljeno: 03. 02. 2020. 09:35
Dakako, nije pakao jedini motiv promjene našega života. Najvažniji je motiv ljubav. No, tko ljubi Boga, taj se boji pakla. Ljubav destabilizira ego, ali i strah destabilizira ego. I jedno i drugo ruši naš oholi i sigurni ego. Jedno opet ide s drugim. Stoga se ne bojmo pedagogije pakla jer je pedagogija pakla uvijek i pedagogija raja.

Nastojim katkad navratiti u negdašnji kartuzijanski samostan blizu Pavije u Italiji. Po strani je, nema puno turista, a lijepa je i ravnica uokolo pa se može na miru moliti, šetati i misliti. Nisam jedini. U nj je znao nekoć dolaziti i Erazmo Rotterdamski. U svojim tekstovima prekoravao je luksuzni način življenja ondašnjih monaha (luksuzni namještaj), najavljujući tako raspad te samostanske zajednice. To se i dogodilo – a i danas se slično događa u Crkvi – kartuzijanci su ubrzo nestali, a i ovaj današnji, cistercitski samostan, jedva opstoji. Zato je samostan u Paviji dobra prigoda za razmatranje o dekadentnosti vlastitoga života bez Boga, o dekadentnosti Crkve bez Boga. Ipak, nešto drugo želim podijeliti ovdje s vama. U golemu klaustru toga samostana uvijek se nakratko zadržim u molitvi pred jednim kapitelom koji predstavlja monaha, kojemu s jedne strane šapuće anđeo, a s druge strane đavao. Posljednji put pozorno sam gledao đavla koji se zavodnički privio uz uho zbunjenoga monaha. I ne da mira, ni njemu, a ni meni. Tada su nastale dvije misli.

Prva misao. Koliko god to čudno zvuči, vjera u Boga usko je vezana uz postojanje đavla. Tu ne mislim samo na sadržaj vjere, nego na nešto drugo. Naime, Bog je Drugi, drukčiji, nevidljiv, koji se daje vidjeti kako on to hoće, iznenada, kao uljez, kao lopov. I onda kad je prisutan, odsutan je, izmiče našoj kontroli. Bog nas destabilizira, čini nesigurnima. Ako malo bolje razmislim, isto se može primijetiti i u đavla. Đavao je drugi, drukčiji, nevidljiv. Daje se vidjeti kada on to hoće, izaziva nas i postavlja u pitanje, destabilizira i ruši naše sigurnosti (života, vjere). Nekad se zaodijeva u tamu, a nekad u svjetlo. I on izmiče kontroli. Vjernik, dakle, koji živi s Bogom kao s Drugim, kao s onim koji ga destabilizira i čini nesigurnim, nema problema s postojanjem đavla koji ga također svojom drugošću destabilizira i čini nesigurnim. Moderni pak čovjek, koji ima problema s Bogom – danas živimo u bezbožnom svijetu i u bezbožnom kršćanstvu – posve je razumljivo da ima problema i s đavlom. Osobito mi nisu jasni oni moderni pogani i pogani-kršćani koji brane drugost, pluralnost, ali pritom isključuju đavla. Ma kako to da đavlu, tom drugom (!), ne daju mjesta u svojem sustavu? No, razumljivo mi je da ne daju jer je svaki govor o drugosti, pluralnosti bez Boga pusta tlapnja, obrana sebe i svojega sigurnog ega. Dakle, nije mi nimalo strano postojanje đavla jer vjerujem u Boga. I jedan i drugi opasni su mi, u svojoj drugosti destabiliziraju moj oholi i sigurni ego, šapuću mi kao onomu monahu u Paviji, navlače me, prvi na dobro, drugi na zlo. I tako, destabiliziran Bogom i đavlom, slomljen u svojem oholom egu, učim se zapravo ljubiti, nositi i podnositi nestabilnosti koje dolaze od drugih, bližnjih, u ovom svijetu. Dakle, tko niječe Boga, niječe i đavla, i obratno.

I još nešto. Kršćanska demonologija začetnica je moderne psihologije. Štoviše, ona je zapravo istinska psihologija, a istinski su psiholozi bili kršćanski pustinjaci prvih stoljeća. U njihovim tekstovima čitamo kako đavao, odnosno borba s đavlom, otkriva sav bezdan duše, sve njezine skrivene i tajnovite (podsvjesne) vidove: grijehe, rastrganosti, procjepe, ovisnosti, požude. Ah, u borbi s đavlom što li sve nisam otkrio u svojoj duši, drugoga sebe! Tako đavao destabilizira čovjekov identitet, čini ga nesigurnim, ukazuje na njegovu neuravnoteženost i, dakako, „tjera“ ga da traži spasenje u Psihologu, Isusu Kristu i duhovniku-svećeniku.

Druga misao. Uz đavla, moram progovoriti i o paklu. Nisam baš oduševljen onim raznim teološkim akrobacijama modernih teologa o „praznom paklu”. Ne poziva nas postojanje pakla da se nadamo kako će pakao biti prazan. To je posve sporedno. Pakao treba ima pedagošku ulogu, odnosno mišljenja sam da danas treba razviti pedagogiju pakla. To je pedagogija koja će u svojoj metodi uključivati strah od pakla. Dakle, paklom treba odgajati sve: djecu, mlade, odrasle. Evo najvažnijega razloga: tko ima pakao pred očima, ne ide u pakao – tko misli na pakao poslije smrti, ne stvara pakao prije smrti! Tko pak nema pred očima pakao, taj je na putu u pakao – tko ne misli na pakao poslije smrti, stvara pakao prije smrti! Ah, kako bismo svi – osobito naša djeca, mladi – s mišlju na pakao bili drukčiji, kako bismo manje škrgutali zubima na druge kad bismo više mislili na to kako ćemo možda zbog svojih riječi, djela, svojih postupaka završiti u paklu, gdje će biti „škrgut zuba”. Još gore, jesmo li svjesni da zbog naših riječi i djela naši bližnji mogu završiti u paklu! Trebali bismo se i samom mišlju na pakao svim silama čuvati da ništa ne učinimo protivno Bogu i bližnjemu, da ne bismo završili u paklu. S mišlju na pakao sve bismo činili da se obranimo od đavla i njegovih zavođenja, kako nas ne bi odveo u svoje carstvo grijeha. I kako bismo s mišlju na pakao nastojali sve učiniti da ovaj svijet bude što manje pakao, da njime što manje vlada zlo, Knez ovoga svijeta. Dakako, nije pakao jedini motiv promjene našega života. Najvažniji je motiv ljubav. No, tko ljubi Boga, taj se boji pakla. Ljubav destabilizira ego, ali i strah destabilizira ego. I jedno i drugo ruši naš oholi i sigurni ego. Jedno opet ide s drugim. Stoga se ne bojmo pedagogije pakla jer je pedagogija pakla uvijek i pedagogija raja. Sveti pisac to ovako sažima: „Misli na konac svoj i prestani s mržnjom; sjeti se raspadanja i smrti, i vrši zapovijedi.”

Još sam jednom pogledao onoga monaha. Zapravo, pogledao sam sebe. Izišao sam iz klaustra, destabiliziran i nesiguran, na svojim sam ušima osjećao šaputanje one dvojice, i anđela i đavla. Posebice me tada spopadao ovaj drugi, napasnik. U strahu od pakla, čvrsto sam opet odlučio slijediti glas dobroga Drugoga, Isusa, moleći ga da zbaci s mene i izbaci iz mene onoga zlog drugoga, đavla. I zaista, taj me napasnik pustio, udaljio se od mene, do sljedeće prilike.

 

Izvor:
Svjetlo riječi