Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 14. 01. 2020. 09:05
Jednoga sparnoga kasnoproljetnoga dana upoznala sam gospođu Sanju Rudnički i gospodina Božu Čopa. Znala sam da ću život to dvoje ljudi i način na koji su me dotaknuli pokušati ispričati. Tekst koji imate ispred sebe razlikuje se od onih koje inače  nalazite u ovoj rubrici, ali kako je tema broja eutanazija, shvatit ćete zašto mu je pravo mjesto baš ovdje i upravo sada...

Božo je 1943. godine imao samo godinu dana kada mu je poginuo otac, a zbog prijetnji četnika da će ostati i bez sina, nepismena majka Jaga s Božom i sestricom mu bježi iz Lipovače prema Zagrebu. Djecu ostavlja u Brezovici u domu za nezbrinutu djecu i traži posao.

Pomaže joj tada zagrebački nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac – nalazi joj smještaj i posao u Kloštru Podravskom na dobru pod okriljem župnoga dvora. Jaga uzima djecu iz Brezovice i odlaze u Kloštar Podravski. Božu nakon osnovne škole svećenici šalju u Zagreb u gimnaziju na Ksaveru. Žele da i Božo postane svećenik, a kad se on usprotivi, prestaju ga i školovati. Uporan da ostane u Zagrebu, upisuje I. zagrebačku gimnaziju. Bez smještaja, a zbog svoga podrijetla i bez stipendije (za oca četnici iz njihova kraja, kasniji partizani, jasno, napisali da je poginuo u borbi s partizanima), pa spava po hodnicima kuća, radi fizičke poslove.

U Zagrebu završava Ekonomski fakultet i sa suprugom arhitekticom odlazi u Njemačku, dobivaju i dva sina, kupuju kuću u Frankfurtu, grade na Korčuli. Razvode se, mlađi sin je narkoman, a niti jedan nije ni pokušao studirati. Djeca odlaze, prekidaju svaki kontakt s Božom. Božo je cijeli život vjerovao da će mu se obitelj vratiti. Prvi moždani udar 2006., prvi srčani i ne zna kad je bio, drugi 2008... 2014. godine uz pomoć policije nalazi i okuplja svoju obitelj, nudi im da žive zajedno, da mu pomognu. Sinovi baš nisu radišni, već 25 godina žive od socijalne pomoći, životi su im prerazličiti, nemoguće...

Početak suživota

Sanja je rođena 1962. godine. Brak, u kome je u svemu bila sama ili psihički zlostavljana, troje odrasle djece – i sami podstanari i s nesigurnim primanjima. Bila je vlasnica obrta, borba s plaćanjem, kreditima, blokadama, nespavanje i konačno odluka o zatvaranju. Depresija, urušavanje obitelji... Molila se Gospi da joj pomogne naći posao izvan Hrvatske. I stvarno, preko poznanika je čula za čovjeka koji treba pomoć i njegu. Početkom 2015. kreće busom za Frankfurt i započeo je Sanjin i Božin suživot. Učila se biti nevidljiva pomoćnica, opet kuhala sa strašću, prala, čistila. Učila njemački, služiti se računalom... Postala je opet sretna. Kući je došla za Uskrs, pritisci. Da je Božo sretan što se vratila, vidjela je u osmijehu čovjeka koji ju treba i poštuje...

Znate, moj se život, prije susreta s Božom, raspadao. I meni je trebala pomoć. Tako nas dvoje već godinama liječimo i podupiremo jedno drugo, ja njega fizički, on mene psihički. Svaki dan

Sanja je došla u ured i rekla mi da njeguje nepokretnoga gospodina koji treba ovjeru potpisa. Dovezle smo se u dvorište s mnoštvom kaktusa, čuvarkuća, u malenim posudicama. Tako se opušta, kaže. Svaki dan, 24 sata, nema ju tko zamijeniti. Pokušali su angažirati nekoga na nekoliko sati kad mora npr. zubaru. Rekla sam da više ne dolaze! Kad sam vidjela kako ga premeću po krevetu! Za Boga miloga, to je čovjek, nije drvo! Ostajem zatečena! Do sada, uglavnom, nisam nailazila na takvu posvećenost. Čak niti kod rođene djece i njihovih nepokretnih roditelja... Ulazimo u prizemlje uredne kuće, spojene kuhinja, blagavaonica i dnevna soba, koja je zapravo prostor s bolesničkim krevetom. Ugodan polumrak. Sanja podiže rolete, provjerava klimu i prozore, obraća se mršavom čovjeku s rijetkom bradom i još rjeđom kosom koji leži: Evo nas, gospodine Božo, stigle gospođa i ja, sad ću ja Vama sve otvoriti. Mislila sam pomoći će mu da sjedne u krevetu, malo ćemo popričati, on se potpisati, kako to obično biva i idemo natrag. Međutim, ona ga otkriva i počinje spremati. Pitam hoće li da iziđem. Ne treba, odgovara, sad će oni. Gledam prizor koji nisam očekivala. Uz pomoć svoje snage i rukohvata uznad kreveta spretno ga sjeda. Strpljivo ga oblači, hlače, obuva čarape, čak i cipele – papuče, popravlja zasukanu nogavicu i govori mu: Rekla sam Vam da ćemo brzo doći. Ništa ne brinite. Uspravlja ga uz hodalicu, primiče invalidska kolica u koja ga smješta, popravlja mu košulju i vozi ga tek nekoliko metara dalje do stola s kotačima na nogama, koji je, kao i sve ostalo, prilagođen njegovim potrebama. Potpisat ćete Vi to lijepo za stolom, kao čovjek, sad ćemo mi to... On gotovo nerazgovijetno mumlja, ona sve razumije. Pojašnjavam tko sam i zašto sam došla, kima i pokazuje da sve zna. Kažem neka se najprije potpiše nekoliko puta na običan list papira. Sanja mu daje olovku, ni držati ju ne može. Ljuti se. Ona mu pomaže, strpljivo pruža nekoliko puta. On počinje plakati, govori joj, pokazuje da ga ruka ne sluša. Sanja mu briše suze, smiruje ga: Znam, Božo, težak nam je dan danas. Odavno nije bio ovakav. On nastavlja vikati i nešto pokazuje drugom rukom. Ona mu kaže: Tako je! Figa životu! Još ste Vi živi, gospodine Božo! Znate što, dajte da Vam malo izmasiram prste. Sva se preznojila od muke i želje da mu olakša, ali nije pomoglo. Božo nervozno gura olovku i onom drugom rukom, okreće ju naopako, vodoravno, sve samo ne onako kako bi trebalo...

Teško je vrijeme

Stavljam mu ruku na rame i kažem da nije bitno. Može staviti otisak prsta umjesto potpisa, sve sam pripremila. Odmahuje glavom, ponosan, želi potpis. Sanja donosi malenu lopticu, stavlja mu je u ruku da ju stisne nekoliko puta, da malo potakne cirkulaciju. On nestrpljiv, ojađen lopticu umjesto olovke pritišće po papiru, samo da se potpiše. Sanja mu objašnjava kako se lopticom ne može potpisati. Na koncu ga nježno zaustavlja i kaže: Božo, još nikad nam nije bio ovako težak dan, teško je vrijeme, svi se žale. Pustite to! Evo gospođa će se vratiti u ured, a mi ćemo ju opet pozvati neki drugi dan kad nas ta ruka bude malo više slušala! On odmahuje glavom, pokazuje da želi potpisati. Kažem kako nema mjesta žurbi, malo ćemo popričati pa ćemo opet pokušati. I stvarno, nakon nekoga vremena, malo bolje, malo lošije, potpisao se na nekoliko pripremljenih primjeraka isprave i izabrasmo dva najbolja. Sanja priča s Božom, hvali ga, vozi kolicima do hodalice, sjeda opet na krevet, pa skida sve što je na njega obukla i obula i polako ga spušta, pokriva. Donosi mu sok u čaši sa slamčicom jer zajedno su otkrili da mu je najlakše gutati uz pomoć slamčice i ležeći na boku. A kako se sam može okrenuti, da ne bude žedan dok mene odveze natrag.

Posprema sve oko sebe, ponovo ugodno zamračuje prostoriju, provjerava klimu, dođe do njega i kaže mu: Znate, stvarno je danas težak dan, evo i ja sam sva nikakva, svi se žale na glavobolju, najbolje je odspavati. Malo se odmorite dok se ja vratim. Znate, čula sam da će poslijepodne biti malo ugodnije pa možda nas dvoje danas ipak uspijemo i malo otići u šetnju. Zato odmorite. Pozdravimo se i izlazimo, a ona nastavlja – Samo da on bude malo bolje. Da je meni samo njega nekako prevesti do Korčule. Jako voli Korčulu... A onda nastavi –Bude teških dana i noći. Molitva me spasila. Plakala sam i gurali smo dalje. Jednom je Božo imao neku crijevnu virozu, stomak ga je mučio. Te sam ga noći nebrojeno puta oprala i presvukla. Bila sam na kraju snaga. Mislila sam da još jednom neću moći. On me tada uhvatio za ruku i pogledao me i poljubio je iz zahvalnosti. Nisam više bila ni umorna, ni pospana, mogu koliko god bude potrebno... Znate, moj se život, prije susreta s Božom, raspadao. I meni je trebala pomoć. Tako nas dvoje već godinama liječimo i podupiremo jedno drugo, ja njega fizički, on mene psihički. Svaki dan.

A godine su provodili na relaciji Frankfurt – Zagreb – Korčula. U posljednje vrijeme uglavnom u Zagrebu u kući koju je Božo pripremio kad im Sanjina vožnja njihovom malom Opel Corsom postane prenaporna. Ipak i ovogodišnje, posljednje ljeto, i proslavu Božina rođendana, proveli su na Korčuli, čak mi se i javili i pozvali me da im se pridružim. Jako su me obradovali, rekoh, vidjet ćemo se mi u Zagrebu. Kraj ljeta donio je i konačno pogoršanje. Povratak u Zagreb, kratak boravak u bolnici i Božin odlazak.

Puno je još crtica, pa i humora, iz njihova života koji ne stane u ovaj tekst, ali i sami možete u svojoj glavi dopunjavati ovu iskrenu ljudsku priču. Kao dobru knjigu kad jednom dođe svršetak. Samo što svršetka ovdje nema – Božo je do kraja imao obitelj, a Sanji je pomogao da se vrati sama sebi. I nastavi.

Izvor:
Svjetlo riječi