Početna stranica » Ivica Šola: Ljudska prava nisu ljudska

Ivica Šola: Ljudska prava nisu ljudska

362 pregleda

Tamo gdje nestane ideja Boga i naravnoga poretka utemeljena u stvaranju nastaje i manipulacija ljudskim pravima. Nije stoga čudno da američka Deklaracija o nezavisnosti iz 1776. godine kaže kako (ljudska) prava, život i sloboda, „proizlaze od Stvoritelja” i stoga su neotuđiva

Ivica Šola rođen je 1968. godine u Đakovu. Godine 1994. diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1998. magistrirao je na Papinskoj akademiji moralne teologije Alfonsiana u Rimu. Predavao je potom bioetiku i socijalnu etiku na KBF-u u Đakovu, zatim fenomenologiju religije na Institutu za teološku kulturu u Osijeku te publicistiku na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za komunikologiju. Godine 2012. stekao je zvanje doktora teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.

Od 2010. do 2015. godine bio je pročelnik katedre za medijsku kulturu Odjela za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Danas, u zvanju docenta, na istoj visokoškolskoj ustanovi drži predavanja iz područja etike, religije, kulture i teorije medija. Granična pitanja filozofije, teologije, religije, kulture, medija i sociologije predstavljaju uže područje njegova znanstvenog interesa.

Osim fakultetskih obveza, Šola je djelatan i kao prevoditelj te kao novinar i publicist. Povremeno piše komentare za tjednik Globus i dnevnik Novi list. Vanjski je suradnik HRT-a u emisiji Otvoreno i drugim posebnim emisijama vezanim uz religijske sadržaje i društvene fenomene. Djelatan je i kao prevoditelj. Bio je suradnik revije Svjetlo riječi od 2014. do 2016. godine, pišući retke kolumne Oltar i tribina.

U novije vrijeme termin „ljudska prava” je najrastezljiviji pojam. Očigledna je hiperprodukcija dokumenata i konvencija o ljudskim pravima. Stvaraju li zaista bolju sliku ljudskih prava i sloboda ili samo o njima govore?

Ljudi ne razlikuju ljudska prava od, recimo socijalnih, građanskih, političkih i drugih prava, koja, istinabog, svoj ontološki izvor imaju u ljudskim pravima. Ljudska prava su samo dva, pravo na život i pravo na slobodu. Neplaćeni godišnji odmor, ili trinaesta plaća, besplatno zdravstvo, promjena spola ili brak za sve…, nisu ljudska prava, već stvar društvene konvencije. S političkim ili socijalnim pravima čovjek se ne rađa, ali s ljudskima da. I za razliku od socijalnih i inih, ljudska prava, pravo na život i slobodu, država ne daje čovjeku, ona ih samo priznaje ili ne priznaje. Ako ih ne priznaje, onda se radi o zločinu protiv ljudske osobe, jer ljudska osoba prethodi državi i ne može nijedna vlast određivati tko smije živjeti, a tko ne, tko smije biti slobodan, a tko ne, osim kada se radi o osobama opasnim po društvo, kriminalcima.

Tamo gdje nestane ideja Boga i naravnoga poretka utemeljena u stvaranju nastaje i manipulacija ljudskim pravima. Nije stoga čudno da američka Deklaracija o nezavisnosti iz 1776. godine kaže kako (ljudska) prava, život i sloboda, „proizlaze od Stvoritelja” i stoga su neotuđiva. Paradoksalno, ljudska prava mogu biti ljudska samo ako ontološki nisu ljudska, tj. ako nadilaze čovjeka, pa ih čovjek ili država ne može davati niti uskraćivati. Na zapadu se ljudska prava rađaju unutar kršćanstva, u Salamanskoj školi (Salamanca u Španjolskoj), u kontekstu pitanja Indijanaca u novootkrivenim svjetovima, utemeljena na ideji Boga i naravnoga poretka. U tom smislu, smrt Boga i naravnoga poretka jest i smrt ljudskih prava. Onda ona postaju pitanje moći i manipulacija. U tom smislu, živimo u najmračnijem razdoblju zapada u povijesti, u najperverznijoj epohi gdje, kada se ubije transcendencija, u ime slobode se guše slobode (politička korektnost), a u ime života se ubija život, u smislu da se najslabijima, od majčine utrobe pa nadalje oduzima život, poradi „slobode izbora” ili „kvalitete života” (starci, invalidi…) te svima koji nisu „korisni” (eutanazija, eugenetika, prenatalna dijagnostika…).

Romano Guardini u tom smislu, gledajući sumrak metafizike, sumrak ideje Boga (namjerno pišem „ideje”), rekao je proročki da će jedino pitanje kojim se danas valja baviti jest odnos prema moći. Gomilanje internacionalnih  dokumenata o raznim vrstama prava je inflacija istine o čovjeku koji, ako u njemu nema ništa više od čovjeka, dovodi do hiperprodukcije moći delimitirane bilo kojim kriterijem osim vlastite volje. Ako samo čovjek odlučuje o čovjeku, onda je to loše za čovjeka. Tako se i (ljudska) prava ne daju, već samo priznaju. Mi o ljudskim pravima tako govorimo kao o nekakvoj baštini novovjekovlja, iluminizma, a previđamo da je u jeku iluminizma Mirabeau u govoru pred Nacionalnom skupštinom u Parizu 17. kolovoza 1789. predložio biblijski Dekalog kao preambulu deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Naime, Dekalog je prva „deklaracija” ljudskih prava u povijesti proizišao iz vjere pisana u negativnoj formi (NE ubij, NE ukradi, NE…). Dekalog nije, kao ni ljudska prava, etnička niti tribalna ploča vrednota, već univerzalni (!) moralni fundament u kojem su prava definirana na način dužnosti. Jer, kako veli Simona Weil, da biste nekome pripisali pravo, netko mora prethodno preuzeti dužnost. Ova dijalektika, prava koja kao uvjet mogućnosti imaju preuzimanje dužnosti, danas je nestala.

Prava se danas temelje na načelu individualne želje. Ako ja nešto želim (narcistička kultura), država mi to mora osigurati, bez obzira na razum i naravni poredak. Želim abortus, OK; želim biti muško iako sam žensko OK; želim kao istospolni par dijete, OK; želim… i sve to umotano u (ljudska) prava, a zapravo se radi o zloporabi moći i legaliziranju posvemašnjega patološkog narcisizma u kojem tavori naša zapadna kultura. Ne zagovaram nikakvu restauraciju, niti nostalgiju za nekakvim izgubljenim rajem, samo se bojim da je proces infantilizacije kulture i zloporabe moći pod krinkom prava ireverzibilan.

Ne treba smetnuti s uma, kada su ljudska prava u pitanju, da su se sva velika zla činila u ime visokih riječi i ideja. U vjerskim ratovima ubijalo se u ime istine, komunizam u ime dobra i jednakost. Danas su ljudska prava, kako je siva eminencija američke politike Kissinger jednom rekao, fantastična legitimacija agresija, ratova i zločina, volje za moć nad drugim.

Jesu li njihova značenja i primjene poprilično selektivni? Pitam Vas to jer često možemo svjedočiti jednoj vrsti zapadne hipokrizije kad je u pitanju njihova primjena. Npr. ono što važi u Europi ne mora nužno važiti u Aziji kao što je, recimo, jedna od temeljnih ljudskih prava i sloboda, a to je sloboda vjeroispovijesti.

Zapadni sekularizirani svijet i islam su, kada su ljudska prava u pitanju – identični! Islamski svijet nije potpisao Deklaraciju o ljudskim pravima jer ih smatra ideološkom kolonizacijom zapada. Pritom muslimani nisu protiv ideje prava, već protiv autonomizma jer takva prava nisu utemeljena u Bogu, Alahu. No u islamskom svijetu, kako je vidljivo iz Deklaracije potpisane 1990. godine u Kairu, prava pripadaju čovjeku ukoliko je vjernik. Islamski, dakako. Nema tu razuma ni naravnoga poretka. Čisti monoteistički voluntarizam. I koja je onda bitna razlika između narcisističkoga voluntarizma sekulariziranoga zapada (princip želje) i teološkoga voluntarizma islama kada su (ljudska) prava u pitanju? U biti, nikakva. I jedna i druga koncepcija iracionalne su. Pravo je pitanje – jačega, pitanje moći kako je prorokovao Guardini.  Pitanje volje za moć. Uostalom, nije li Roger Scruton odavno ljudska prava ovako koncipirana nazvao sekularnom religijom?

No islam je tu pošteniji, on sebe definira kao pokornost. Zapadni sekularizam je podmukliji jer ti pokorava život i slobodu u ime slobode, šerijatom koji se kod nas zove politička korektnost, kojoj je u izvoru kulturološki relativizam, potom moralni relativizam sa šlagom na torti koji se zove izjednačavanje volje, želje i zakona. Selektivnost je u takvoj paradigmi prirodan nusprodukt.

Kada smo kod ljudskih prava, evo i još jedan paradoks, nije vic, istina: Ako ste zabrinuti za stanje ljudskih prava u svijetu, nemojte više. Od 2016. godine sve manjine, diskriminirani, progonjeni zbog vjere ili uvjerenja, pa i kršćani, dobili su dostojnoga zaštitnika: Saudijsku Arabiju! Nije šala, saudijski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima Faisan bin Hassan tada je izabran za šefa Vijeća UN-a za ljudska prava, pa će njegova zemlja predsjedati jednim od najvažnijega tijela ove važne međunarodne institucije. Saudijska Arabija godišnje dekapitira više ljudi nego ISIL-ovci, kamenovanje žena je nacionalni sport, homoseksualca se ubija, a prava manjina na tako visokoj razini da ih za prijestupe ne ubijaju, samo javno bičuju i razapinju. O slobodi govora ne treba ni zboriti…

U svojoj knjizi „Teološka bilježnica” govorite, između ostaloga, i o stanju kršćana u islamskom svijetu. Kako žive kršćani u islamskom svijetu?

Oni ne žive, oni preživljavaju. I to u zemljama u kojima je kršćanstvo nastalo. Nema ih. Ni Papu nije briga za njih, on se bavi ekologijom i pravima migranata, a kamoli će onda biti briga sekularni zapad.

Ne mogu pobjeći od sarkazma jer je duboka bol nad jednim od najvećih genocida uopće, ovim nad kršćanima u islamskom svijetu pa predlažem rješenje: Neka se kršćani i kršćanke u islamskom svijetu deklariraju kao homoseksualci i lezbijke, neka im muška djeca promjene spol, neka postanu rodno osviješteni. Cijeli zapad će se dignuti na noge da ih spasi.

Što očekivati?

Slažete li se kako se danas pod krinkom ljudskih prava čine eksperimenti čije smo dugoročne posljedice već počeli žeti? Na primjer – rodna ideologija. Kamo nas to vodi i što još možemo očekivati?

Trenutno se bavim teorijom limita Ricarda Petera. Kada se sloboda okačena jedino o samu sebe proglasi jedinim kriterijem u kontekstu snažne autonomije, onda je sve fluidno, identiteti posebno. Zapad je uslijed toga izgubio važnu ideju, ideju granice, ideju limita. Mi smo „no limits” kultura. A ono što nema granice, rekao bi Peter, nije „ensreale”, to je ili čudovište ili ništavilo.

Najprije je Nitzsche izbrisao granicu između istine i laži, pa kaže da ne postoje činjenice samo interpretacije, dijagnosticiravši da je istina tek pitanje sklonosti, pitanje prijateljstva. Potom eto brišemo granice Marakeškim sporazumom koji žestoko zagovara i Papa, pri čemu i protuzakonite (!) migracije imaju status ljudskih prava, pa onda slijedi brisanje razlike među spolovima, pa onda striptiz kultura i brisanje razlike između privatnoga i javnoga, što je smrt staroliberalizma. A onaj tko briše ili ne poštuje granice zove se barbar. Da, mi smo barbari!

Što mislite o današnjim migracijama stanovništva koje su prvotno nazvane izbjegličkom krizom?

To nisu migracije, to je invazija. Kada negdje želite otići, lijepo uzmete dokumente, sjednete u neko prometalo i kada dođete tamo gdje ste htjeli, poštujete pravila kuće u koju ste došli. Ove masovne migracije to nisu. Ako pak netko bježi od rata ili bilo koje velike nevolje, onda razumijem, primit ću ga u svoju kuću. Ali ovdje se radi o ljudima koji dolaze bez dokumenata iz zemalja u kojima nema niti rata niti gladi. Zato stvari treba nazvati pravim imenom – invazija.

Ovi koji preko Srbije dolaze u Baranju i do moje kuće, lijepo su odjeveni mladići, tehnološki veoma opremljeni, koji napadaju hrvatsku policiju, a onda lažu obrnuto. Onda razne nevladine organizacije u globalnim izvješćima napadaju našu policiju „zbog lošega tretmana migranata”. To gledam svaki dan. A ono što mediji pišu me ne zanima pored zdravih očiju…

U tome kontekstu, tko je inicirao Marakeški sporazum i što želi njime postići?

To je jedan od manifesta ideologije globalizma, kojem je ideologija europeizma jedna od inačica. Srž ideologije globalizma je da su (jaki) identiteti izvori nasilja, zato ih treba obrisati, ili oslabjeti, ponajprije miješanjem rasa na matrici kulturnoga relativizma, a potom sve iznivelirati ideologijom (globalnoga) tržišta pri čemu se ljudsko biće pretvara u konzumenta, i ništa više. „Otvoreno društvo” zapravo je poziv na borbu protiv ljepote razlika među ljudima i kulturama, a Marakeški sporazum tek je jedan od instrumenata. Puno važniji instrument, onaj koji mu je prethodio, jest okupacija sveučilišta na zapadu od strane pseudoznanstvene kulturmarksističke ljevice te preodgoj čovjeka počevši od sveučilišta, pa kapilarno, preko filma, kulture općenito, pa sve do osnovnoškolskih nastavnih programa.

Nema tu, kako bi netko rekao, nikakve „teorije zavjere”, svi dokumenti su dostupni na stranicama Ujedinjenih naroda, pa kome se da, neka čita… Posebnu ulogu u tom procesu ima stvaranje orwellovskoga novogovora i raznih neologizama sa sufiksima „-fobija”, jer tko vlada jezikom, vlada i glavama ljudi, stvara nove i do sada neviđene oblike cenzure, mentalnoga inženjeringa i ideološke kolonizacije pod krinkom znanosti koja je metodologiju, posebno na području humanistike i društvenih znanosti, zamijenila ideologijom.

U jednom od svojih razmišljanja govorite o fenomenu „obrnute integracije” u Europskoj uniji. O čemu je riječ?

O tome već desetljećima pišu sociolozi religije. Radi se o fenomenu koji je dvostruk, na razini osoba i na razini kulture. U kvartovima po europskim gradovima gdje su imigranti iz islamskoga svijeta mnogi Europljani prelaze na islam. Motivi su im različiti. Na razini kulture najbolji primjer obrnute integracije je slučaj kardinala Reinharda Marxa koji je ustao protiv nakane svjetovnih vlasti u Bavarskoj da u javne institucije stave križeve. Omiljeni Papin kardinal Marx rekao je, među inim, da time možemo uvrijediti druge. Križ nije samo religijski simbol, on je u bitnome kao simbol stvarao određenu kulturu koja se, eto, mora „integrirati” u čušpajz zvan multikulti.

Koliko je situacija apsurdna, evo i primjer iz Hrvatske. Osnovne škole dobile su naputak od države da se u kvoti tzv. migranata koje Hrvatska mora zbrinuti njihovoj djeci u školama osigura prostor za molitvu. I tome se plješće, a istovremeno se vodi žestoka kampanja za izbacivanje vjeronauka iz škola.

U jednom ste tekstu citirali Karla Bartha kako kršćanstvo „postaje podstanar u vlastitoj kući”. Već je dokumentirano da je danas kršćanstvo najprogonjenija religija u svijetu. Koji su razlozi današnjega progona i pokolja kršćana?

Uskrsni broj magazina Der Spiegel na naslovnici je donio sliku uskrsloga Krista uz ogroman naslov: Wer glaubt denn sowas? Dakle, tko još vjeruje u ovakvo nešto, u ovakvu izmišljotinu, sugerirajući subliminalno – samo budale, kao da se radi o bajci o Snjeguljici i sedam patuljaka.

Ta slika, jedna od mnogih, jasno govori ne samo da smo podstanari u Europi već da kao podstanari vjerujemo, iako odrasli, u Zubić Vilu, a ne u Živoga Boga, da smo nenormalni.

Francuski predsjednik Macron nakon požara u katedrali Notre Dame nabrojio je kako je ona francuska povijest, književnost, dio psihe, mjesto sjajnih događaja, epidemije, ratova, sloboda, epicentar života. No, nijednom riječju nije spomenuo ono što je ona na prvom mjestu – katolička crkva i mjesto molitve. Kako to komentirate?

Macron je samo simbol prosječnoga Europljanina koji ne zna što bi s religijskim kao takvim, bilo da se radi o kršćanstvu, islamu ili židovstvu, svejedno. Tehnološko konzumeristički duh zapada jednostavno je osakatio ljude za onostrano, čovjek je postao je invalid svojih viših snaga kako je rekao filozof Helmuth Plessner.

Molitva, žrtva, grijeh, spasenje… te pojmove  skoro više nitko ne razumije, a dobili smo mnoštvo fenomena zamjenske transcendencije, od panseksualizma, konzumerizma općenito, preko tehnologije i ideje napretka kao samootkupljujućega procesa.

Odgovor Crkve

Kako službena Crkva odgovara na današnje burne društveno-političke događaje? Konkretno papa Franjo.

Ukratko: papa Franjo provodi ideologiju globalizma na svim razinama, od ekologije do Marakeša, instrumentalizirajući evanđelje u političke svrhe. Evanđelje je poruka spasenja, a ne migracijska politika. Jedno je moj osobni odnos prema bližnjemu, kao i odnos Crkve, ali se ne može time interferirati u djelokrug svjetovne vlasti po pitanju migracija. Čisti klerikalizam.

Sveti Franjo i Pjesma stvorova jest hvala Bogu i udivljenje, molitva pred svijetom kao Božjim djelom, a ne ekološki program niti aktivizam. Katolička inačica kršćanstva pod ovim papom pretvara se u neku soft-religiju koja se dodvorava globalnom „mainstreamu” na svim razinama. U Katoličkoj Crkvi na djelu je šizma, samo se to nitko ne usudi izustiti…

Kako ocjenjujete stanje ljudskih prava u Hrvatskoj i BiH?

Nakon svega što sam izrekao u ovom razgovoru, skočio bih sebi u usta kada bih ocjenjivao „stanje ljudskih prava” bilo gdje. Rado bih da konačno prestanemo nasjedati na taj mentalitet i početi prosuđivati stanje ljudskih dužnosti. Tek potom možemo o stanju ljudskih prava jer, da biste nekome pripisali bilo koje pravo, prije toga, kao uvjet mogućnosti, netko mora prihvatiti dužnost. Mi smo sve okrenuli naopako, eksplozija prava, a sumrak dužnosti. To je put u propast „hrama”, Europe koju je izgradilo kršćanstvo.

Ima li nade? Kako da ne! „Netko” je jednom rekao: Srušite ovaj hram i u tri dana ću ga podići…