Baka Lenka i muška primalja

Objavljeno: 20.03.2017. u 11:22 | Autor: Viktorija Banić | Kolumne

„Nemoguće je ispričati priču o ženi, a ne ispričati i priču o muškarcu. Istina je da je Bog ženu stvorio naknadno, ali samo zato jer je ozbiljno promišljao o njenoj biti, kao i o tome koliko žena i muškarac jedno drugo trebaju.”

Poznajem ženu koja je bila zaposlena u mjesnoj tvornici. Nakon radnog vremena obrađivala bi komadiće zemlje koje je vrijednim rukama otkinula od kamena, a navečer čistila „na crno”. Po povratku pregledavala zadaće i radila sve što mama radi. Spavala svega nekoliko sati. Godinama. I sama podignula troje djece. Njihov je otac, za to vrijeme, ležao na ulici, pijan. Nezainteresiran i za nju i za njih.

Poznajem i ženu koja desetljećima prodaje na tržnici voće i povrće. Teško joj je i zimi i ljeti. Sad je viđam umotanu, ali nikad tako brižljivo pokrivenu kao što je pokriveno šarenilo na njezinu štandu koje čuva od ovih minusa. Njene crvene ruke lebde oko kupaca zajedno s uvijek izvješenim širokim osmijehom. Taj isti osmijeh hrani već i drugu generaciju u njenoj obitelji.

Vidim i žene koje se unatoč odbijenicama uporno prijavljuju na raspisane natječaje za zapošljavanje. A kad isprate djecu u školu, kreću u potragu za odbačenim bocama. Sjetim se onda i svih onih žena koje su vezale listove duhana oko sebe i švercale ga u vječnom strahu od „vinanca”, a prodavPoznajem ženu koja je bila zaposlena u mjesnoj tvornici. Nakon radnog vremena obrađivala bi komadiće zemlje koje je vrijednim rukama otkinula od kamena, a navečer čistila „na crno”. Po povratku pregledavala zadaće i radila sve što mama radi. Spavala svega nekoliko sati. Godinama. I sama podignula troje djece. Njihov je otac, za to vrijeme, ležao na ulici, pijan. Nezainteresiran i za nju i za njih.

Poznajem i ženu koja desetljećima prodaje na tržnici voće i povrće. Teško joj je i zimi i ljeti. Sad je viđam umotanu, ali nikad tako brižljivo pokrivenu kao što je pokriveno šarenilo na njezinu štandu koje čuva od ovih minusa. Njene crvene ruke lebde oko kupaca zajedno s uvijek izvješenim širokim osmijehom. Taj isti osmijeh hrani već i drugu generaciju u njenoj obitelji.

Vidim i žene koje se unatoč odbijenicama uporno prijavljuju na raspisane natječaje za zapošljavanje. A kad isprate djecu u školu, kreću u potragu za odbačenim bocama. Sjetim se onda i svih onih žena koje su vezale listove duhana oko sebe i švercale ga u vječnom strahu od „vinanca”, a prodavale motivirane malim licima koja su ih čekala kod kuće…

Čitam naslove: Pretukao ženu pred očima djece ili Ubio suprugu i punicu, pa presudio i sebi... Tragedije. Ali ako sada očekujete još jedno razmišljanje o teškom životu žene, priču o strahu, sigurnoj kući, batinama, otkazu, minimalnoj plaći, ponižavanju i iskorištavanju, u krivu ste. Ovo nije takva priča. Nije, jer to nije pravilo, nije, jer to nije normalan način života. Nije, jer je jasno kao dan koliko je to pogrešno, krivo, okrutno. Prema bilo kome. Ovaj put prema ženi, često ovisnijoj, tjelesno slabijoj, a zlostavljači su, bez iznimke, kukavice i slabići.

Zato to i nije prvo što mi se nametne kad poželim pričati o ženi. Osim toga, svaka priča može biti ispričana sa više strana:

Bili su zgodan bračni par. Poslovno uspješni, financijski situirani, stambeno zbrinuti i društveno prihvaćeni. Roditelji dvoje djece osnovnoškolskog uzrasta. Istina, on je s godinama braka bivao sve mršaviji i nekako tiši, ali to je razumljivo, obitelj, obveze... Jednog je dana, ni po čemu različitog od bilo kojeg do tada, prišao supruzi i rekao joj da je ne voli, da je zaljubljen u drugu ženu već 10 godina i da ne želi više s njom živjeti. Sve što je upitala bilo je Zašto?, a kad suvislog odgovora nije bilo, spakirala (!) mu je stvari i on je otišao.

Znam što mislite, zar ona godinama nikada ništa nije primijetila? Ili je bilo lakše prešutjeti i nastaviti bez rasprave, umotana u lažnu stvarnost? Nije li to kukavičluk? Ova priča ima i još jednu stranu – njegova nova odabranica je bila udana žena. Napustila je supruga, koji je u invalidskim kolicima. Uh, kakva žena!? Polako, tko smo da sudimo i otkuda znamo što se krilo iza tih kolica, iza njihovih vrata?ale motivirane malim licima koja su ih čekala kod kuće…

Čitam naslove: Pretukao ženu pred očima djece ili Ubio suprugu i punicu, pa presudio i sebi... Tragedije. Ali ako sada očekujete još jedno razmišljanje o teškom životu žene, priču o strahu, sigurnoj kući, batinama, otkazu, minimalnoj plaći, ponižavanju i iskorištavanju, u krivu ste. Ovo nije takva priča. Nije, jer to nije pravilo, nije, jer to nije normalan način života. Nije, jer je jasno kao dan koliko je to pogrešno, krivo, okrutno. Prema bilo kome. Ovaj put prema ženi, često ovisnijoj, tjelesno slabijoj, a zlostavljači su, bez iznimke, kukavice i slabići.

Zato to i nije prvo što mi se nametne kad poželim pričati o ženi. Osim toga, svaka priča može biti ispričana sa više strana:

Bili su zgodan bračni par. Poslovno uspješni, financijski situirani, stambeno zbrinuti i društveno prihvaćeni. Roditelji dvoje djece osnovnoškolskog uzrasta. Istina, on je s godinama braka bivao sve mršaviji i nekako tiši, ali to je razumljivo, obitelj, obveze... Jednog je dana, ni po čemu različitog od bilo kojeg do tada, prišao supruzi i rekao joj da je ne voli, da je zaljubljen u drugu ženu već 10 godina i da ne želi više s njom živjeti. Sve što je upitala bilo je Zašto?, a kad suvislog odgovora nije bilo, spakirala (!) mu je stvari i on je otišao.

Znam što mislite, zar ona godinama nikada ništa nije primijetila? Ili je bilo lakše prešutjeti i nastaviti bez rasprave, umotana u lažnu stvarnost? Nije li to kukavičluk? Ova priča ima i još jednu stranu – njegova nova odabranica je bila udana žena. Napustila je supruga, koji je u invalidskim kolicima. Uh, kakva žena!? Polako, tko smo da sudimo i otkuda znamo što se krilo iza tih kolica, iza njihovih vrata?

(...)


Cijeli tekst iz rubrike Kaos kao fraktal pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.

Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Sretan Uskrs

Na današnji dan

Fra Jeronim (Ivan) Mihaljević

(Golinjevo kraj Livna, 20. VI. 1835. – 26. IV. 1894.). Vršio je službu župnika u Suhom Polju (1890.-1894.) gdje je opremljen svetim sakramentima i umro od velike vrućice. Pokopan je u groblju sela Osmanlije suhopoljske župe. Fra Miroslav Džaja ističe da mu svijet hodočasti na grob i moli njegov zagovor, što znači da je umro na glasu svetosti.

Na vrh