Žena u Crkvi

"Pravo na roditeljstvo"

Smijemo li raditi sve što znamo i možemo? Lice i naličje reprodukcijske medicine – zašto ne?

Piše: Anna Maria GRUENFELDER

Nova hrvatska vlada naslijedila je teško breme saniranja gospodarsko-financijsko-socijalnog kaosa. Doista, nezavidan zadatak! Svatko razuman mislit će da će se ministri zdušno baciti na prioritete. To su i učinili i najavili izmjenu zakona – o medicinski potpomognutoj oplodnji (MPO).

Uza sve razumijevanje za čežnje i želje nesuđenih roditelja – od kojih neki potegnu za klinikama od Maribora pa nadalje prema Zapadu – odakle tolika želja za potomstvom!? Dopuštam si posumnjati u motive. Ne mogu a da se ne sjetim zabavno-sarkastične knjige čileanske liječnice i sufražetkinje Esther Villar, Dresirani muž, kojom je osamdesetih godina prošloga stoljeća uzburkala feminističku i inu zapadnu javnost. Villarova se zaista usudila tvrditi da su žene – generalno uzevši – egoistična razmažena derišta kojima je jedino do samopotvrđivanja. Kad toliko čeznu za djecom, evo ih: Izvolite! Sirotišta su puna, socijalne službe vape za ljudima spremnim pružati obiteljsku njegu i uzdržavati siročad. Umjesto da se daje u rizične medicinske zahvate, neka se bave manje rizičnim, ali zato neusporedivo zahtjevnijim i odgovornijim zadatkom – podizati već rođeno dijete.

Da je Villarova pogodila "u sridu", vidim sada, po pritiscima na ministra zdravstva da što prije krene u izmjenu zakona. Kao da se radi o državnom prioritetu nad prioritetima. Radi se! U pitanju su ljudska prava! "Ljudsko pravo za roditeljstvom za sve koji to žele!"

Napomena!

Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu. Slijedite ovaj link i ispunite podatke o sebi.