Zapažanje na rubu

Post

Tko posteći otvori oči za tuđu glad i u njoj prepozna Božji poziv da se skrbi za nju, spoznaje i kako mu se središnji dio duše hrani glađu

Piše: Ante VUČKOVIĆ

Besmrtni dio duše hrani se glađu. Ovo je napislažena koja je iz ljudskog odnosa prema hrani crpila mnoštvo usporedbi. Simone Weil. Njezin je odnos prema hrani i gladi nadasve iskustven. Tjelesni. Cijeli njezin život i prerana smrt vezani su uz hranu. Svojim iznimno oštroumnim zapažanjima o gladi i potrebama duše, svojom neupitnom solidarnošću s ljudima i ljubavlju prema Kristu postala je, a da to nije namjeravala, učiteljicom posta.

Glad je jedno od najtežih ljudskih iskustava. Otkriva temeljnu ljudsku potrebu: čovjek nije dostatan samome sebe. Živi od drugoga. Ne može se hraniti sobom. Živi od drugih. Nakon što tijelo prestane dobivati hranu izvana, još neko vrijeme može živjeti od samoga sebe. No, to ne može trajati. Jer glad raste, tijelo pojede sebe i čovjek umire. Ali, u gladi se opaža i temeljna ljudska solidarnost. Nijedna religija ne smatra da se može spasiti netko tko ima hrane, a bližnjega ostavlja gladnim. I izvan svake religije, ljudska se solidarnost pokazuje u skrbi za tuđu glad, a ljudska okrutnost u ravnodušnosti prema tuđoj gladi. Svaki se napredak predstavlja vizijom društva u kojem nitko neće biti gladan. Mjera vjernosti Bogu je odnos prema tuđoj gladi. Mjera ljudske solidarnosti i zalaganja za bolji svijet je odnos prema tuđoj gladi. Pa ipak, cilj ljudskoga života nije u tom da čovjek uvijek bude sit. Čovjeku je, osim hrane, potrebno i iskustvo gladi.

Napomena!

Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu. Slijedite ovaj link i ispunite podatke o sebi.