Svjetlo riječi - Vjera, Društvo, Kultura

Piše: Miro JELEČEVIĆ

Izgubljeni u prijevodu. Prije rata prikazivana je na našim prostorima humoristička emisija Top-lista nadrealista. Mnoge je od nas zabavila, ali i zamislila prikazivanjem tragikomične predratne situacije. Mnogo se od onoga što se tada prikazivalo, ostvarivalo kasnije, sve do danas. U jednoj emisiji napravljena je anketa u kojoj prolaznike pitaju o njihovim čitalačkim navikama. Anketirane između ostalog pitaju jesu li čuli za Andrićev roman Na Drini ćuprija ili Kantovo filozofsko djelo Kritika čistog uma. Jednu gospođu pitaju je li čitala priču Tri praščića, na što ona otprilike veli: "Momak, jesi ti normalan, pa ja sam muslimanka!"
Dvadeset i kusur godina nakon toga kao da se malo što promijenilo. Samo su stvari uzdignute na višu institucionalnu razinu. Nedavno je u seriji Lud, zbunjen, normalan, koja je također humoristička, pomoću različitih "mehanizama" glavni lik Izet dobio prase/krme, koje je planirao švercerski prodati u Kiseljaku. Zbog dodatnih peripetija prase/krme ugine u prtljažniku Izetova auta. Zakapajući prase/krme uz pomoć svog prijatelja, koji već ima novi poslovni plan, Izet se na njega otrese riječima: "Bolan, ti kad imaš plan završimo krmetu na dženazi."
Oko toga da "završimo krmetu na dženazi" digla se velika prašina. Te riječi su protumačene kao uvredljive za muslimane u BiH i kao nešto "nečuveno u iskustvu bosanskih muslimana". Uvijek sam mislio da su nam svakodnevne riječi zajedničke, uza svu njihovu kulturno-religioznu obojenost. Uvijek sam mislio da riječ dženaza znači sprovod, ukop, pokop, pogreb. I da se u jednom širem smislu, humorističkom i zabavnom kakav je bio u spomenutoj seriji, može i prasetu/krmetu prirediti ukop/dženaza. Praviti od toga vjerske i nacionalne uvrede, znači ne shvaćati da u svijetu postoje različite upotrebe riječi te da samo smještanje u isti kontekst praseta/krmeta i muslimana još ne znači namjeru da ih se vrijeđa. Naravno, pri tome se ne može odreći nekome pravo na namjeru da bude uvrijeđen. Sve u svemu, taman/upravo kad čovjek pomisli da smo u ovoj zemlji izgubljeni u prijevodu, da se vraćamo u prošlost, da se više ne zna tko je ovdje lud a tko zbunjen, ipak ostaje nada da neće potpuno nestati osjećaj ljudske normalnosti i razumijevanja. I humora.

Svoji na svome. Jedna od đavolskih laži s dobrom prođom u zadnjih dvadesetak godina, veže se uz pomalo romantičan izraz: "biti svoji na svome". Izgovarala su ga usta brojnih političara, gordo je zvučala u ustima običnih ljudi: "biti svoji na svome". No, tada je bilo uglavnom nepoznato da majstori kuhinje zvane etničko čišćenje i humano preseljenje određuju što je to "svoje". Ono nije značilo: kroz povijest baštinjeno, povezano uz životna iskustva, sjećanja i tradiciju, ono što je postalo dijelom vlastitog identiteta. "Svoje" nije uključivalo patnju i borbu pokoljenja, kulturne pomake i simbioze. Ono je bilo samo teritorij, svijet linija iscrtanih u glavama velikih narodnih vođa. S obzirom na bosanske Hrvate "svoje" nije značilo Posavinu, Krajinu, srednju Bosnu. "Svoje" uopće nije značilo Bosnu! Gorka je spoznaja da su bosanski Hrvati "svoji na svome" mogli biti samo u Hrvatskoj Kostajnici, Korenici, Lapcu, Benkovcu, u Australiji i Argentini. Osobito pak u Bobanovu i Šuškovu.
Gorka je spoznaja da se od planova tako lako ne odustaje. "Svoj na svome" danas se - bez romantike a s puno urgentnosti - kaže: "treći entitet". "Svoji na svome" bit ćemo samo u "trećem entitetu". Pred idejom koja se u biti podudara s nikad prežaljenom "Herceg-Bosnom", to znači da "interesom" hrvatskog naroda u BiH mogu biti podmireni samo hercegovački krajevi i dijelovi jugozapadne Bosne. To znači da hrvatsko-hercegovačka politika pristaje na rezultate etničkog čišćenja, genocida, pljačke i obespravljivanja ljudi iz Posavine, Bosanske Krajine, srednje Bosne. To znači da se za uzore "hrvatske jedinice" uzimaju i očišćena srpska paradržava nastala na genocidu kao i bošnjačka politika ekskluzivnog prava na državu i politika prvo-i-jedino-građanstva.
To znači da se hrvatska politika u BiH kroz dvadeset godina nije maknula dalje od servisa za preseljavanje naroda niti je ikad, osim pljačke vlastitog naroda i borbe oko prvenstva u "galskom selu", ponudila neki konstruktivan plan za ovu zemlju, za njezine ljude, za svoj narod. "Treći entitet" može biti politička realnost i slamka spasa za pokvarene i sebeljubne političare, ali u stvarnosti on je ravnodušnost prema sudbini vlastitog naroda. A što ćete, reći će otprilike jedan duhovnik tijekom devedesetih, mora se nešto i žrtvovati da bismo bili "svoji na svome"! "Treći entitet" bosanske Hrvate vodi u prekid programa. Za koji se nitko neće izviniti.

Bog se dragi na vudu naljuti. Karipsku državu Haiti, koja se nalazi na zapadnom dijelu otoka Hispaniola, pogodio je težak potres. Veliki broj smrtno stradalih - govori se o 200.000 - i teška materijalna razaranja, doveli su ovu vrlo siromašnu i politički nesređenu zemlju na sam rub kolapsa. Širom svijeta pokrenute su masovne akcije prikupljanja pomoći. Opet se pokazala veličina i ljepota ljudske humanosti i spremnosti da se bližnjemu u nevolji pomogne. Liječničke ekipe, spasitelji koji su danonoćno prekapali ruševine, pojedine ugledne osobe - svi su htjeli pomoći i pomogli su. Naravno, bilo je i onih koji su na ljudskoj nevolji i bijedi pokušali zaraditi, iskoristiti je za svoje sebične interese i izopačene želje.
Ovo bi bilo tek nabrajanje općih informacija, da u sve nije umiješano malo teološkog začina. Slučaj je zanimljiv ne zbog zadivljujuće snage ljudske gluposti, koja preživljava sve potrese. U Austriji je katolički župnik G. M. Wagner - kojeg je Sv. Otac imenovao biskupom u gradu Linzu, ali se imenovani zbog protivljenja katoličke javnosti na koncu morao ponizno zahvaliti na udijeljenom povjerenju! - zemljotres na Haitiju doveo u vezu s prakticiranjem kulta vudua, religioznog oblika uvelike prisutnog i omiljenog među Haićanima. Wagner misli da iza zemljotresa na Haitiju kao i iza uragana u New Orleansu stoji na koncu - makar to i ne kaže izričito - Božja kazna za sirotinjske vradžbine i nemoral. Iz povijesti su nam dakako poznata ovakva tumačenja. Ipak ponadali smo se da je nakaradna slika boga osvetnika ostala u nekim prošlim vremenima. Očito nije! Sjetimo se da je i stradanje ljudi u zadnjem ratu kod nas često nakaradno povezivalo s Bogom i njegovom kaznom. Spada li vlč. Wagner među one koji još dodatno pustoše i ubijaju tragedijom pogođene ljude, svatko neka prosudi sam. I neka slučajno nitko ne kuca u drvo ili zagleda u šalicu, jer posljedice su katastrofalne.

Ispolirani hrvatski zaborav. Hrvatski predsjednik Mesić posjetio je početkom siječnja Republiku Kosovo. Sam posjet pratile su burne reakcije prije svega u užoj i široj Srbiji, ali i u samoj Hrvatskoj. Predstavnici srbijanskih vlasti na čelu s predsjednikom Tadićem proglasili su Mesićev posjet političkom provokacijom i ozbiljnim ugrožavanjem političkih i ekonomskih veza između dviju zemalja. Također je planirani datum posjeta, 7. siječnja, na pravoslavni Božić, protumačen kao provokacija pravoslavnih vjernika. Nije pomoglo ni to što je posjet pomaknut za jedan dan niti Mesićevo čestitanje pravoslavnim vjernicima, ni Mesićeve objektivno umjerene poruke izgovorene u Prištini. No, još je nekako razumljivo što je posjet Kosovu izazvao buru u Srbiji. Zanimljive su bile neke reakcije ljudi iz same Hrvatske. Sadržaj reakcija išao je od toga da posjet kvari odnose sa Srbijom, preko opasnih tenzija koje unosi u regiju do osobnih napada na Mesića kao "idiota" i "mafijaša". O Mesićevim skrivenim nakanama teško je suditi. No, ono što se u čitavoj priči o Kosovu nekako očito nameće jesu paralele s Republikom Hrvatskom i njezinim putem u nezavisnost. Hrvatska je također svoju nezavisnost platila i plaćala krvavo, kao i Kosovo. I Hrvatska se borila protiv iskorištavanja i ugnjetavanja, kojima su i kosovski Albanci bili izloženi uz dugotrajnu propagandu i policijsko-vojnu represiju. Slobodnoj Hrvatskoj bilo je životno važno priznanje i posjet nekih europskih državnika. Zar kosovski narod takvu želju ne smije imati i je li ona manje vrijedna od slične hrvatske želje? Kako je prekrio zaborav hrvatske pjesme, oduševljenje islandskim priznanjem, Genscherove ulice i spomenike.