Tema broja - Korizmi ususret

S odsutnim Bogom hoditi

U kakvog se Boga danas vjeruje? Izgleda da smo, pogotovo u ovoj zemlji, svi skupa jako religiozan svijet

Piše: Hrvoje VRANJEŠ

Religija treba biti svjesna svoje slabosti i neuspjeha u pokazivanju onoga što je Božje. Treba uvijek iznova otkrivati samu sebe bezbožnom i idolopokloničkom. Otkrivati svoju nedosljednost ne samo pred kritikom dobronamjernih suvremenika, i onih otvorenog neprijateljstva i neshvaćanja, nego prvenstveno pred licem zahtjevnog Boga komu u svojim obredima i molitvama vjerno upravlja pogled. Nije poznato da je bilo koji pravi prorok bio poslan da traži od naroda više molitve i posta, mirisavijeg kâda i ljepše pjesme. Naprotiv, proroci se satrše govoreći da to nije ono što se traži, da se Bogu gade naše brbljave molitve i žrtve, da mu smeta miris prinosa.

Ako ćemo ozbiljno uzeti Boga, kao mjerodavnog za naš život, i dopustiti da on bude Bog silni, onda se valja prisjetiti da u Svetom pismu on nije pripitomljeno biće naivne dobrote nego onaj koji često ustaje protiv svoga naroda, kori i kažnjava, upozorava pa čak i proklinje. Ponaša se kao ljutit čovjek kivan na sve one koji ga prisvajaju i vežu za sebe kao uglednog i moćnog prijatelja, koji bi se dao zavesti i potkupiti da radi u nečiju korist. Bog se želi objaviti drukčijim od onoga kako ga čovjek zamišlja. Njegovi zahtjevi upućeni čovjeku su nešto posve drugo i neizmjerno su teži, a opet humaniji, od jednostavnog kulta. U nastupu proroka koji je živio u sedmom stoljeću prije Krista, a ime mu je Mihej, Bog suvereno ulazi u dinamiku svađe, srdi se, ali ostaje vjeran i od čovjeka nešto traži: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.

Napomena!

Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu. Slijedite ovaj link i ispunite podatke o sebi.

Trajna korizma

Korizma je poziv na promjenu životne prakse, na obraćenje i jedino žalim što traje tako kratko, pa često zamišljam Isusa kako grmi: - Ne četrdeset dana, nego četrdeset puta četrdeset dana!

Piše: Roberta NIKŠIĆ

Korizma je vrijeme u kojem nastojimo biti bolji ljudi, pa iako se naša ljudskost ne može izmjeriti, detaljno je mjerimo brojem molitvi, prešućenih psovki, neispušenih cigareta i neodmotanih bombonjera i sve to u četrdeset dana. Istina, neki prođu i kroz tegobnija odricanja tipa – odričem se sebeljublja, taštine, oholosti, uznositosti, dok neki i neke pođu putem stjecanja – bit ću zahvalna, radina, čestita, vedra, sućutna... A neko se sjeti i onih potrebitih, ugroženih, na rubu društva i egzistencije a na dohvat ruke, pa ih odluči baš ove korizme uhvatiti za ruku, ako ništa a ono bar u rukavicama. I sve je to hvalevrijedno, sva ta ljudska stremljenja da budemo bolji i pripravniji za susret s Uskrslim. Ako se nekad i svode na čisto izvanjsko odricanje i suvremeno pomodarstvo, shvatimo i to, jer ne može čovjek kozmetički nedotjeran pred Gospoda Boga.

Napomena!

Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu. Slijedite ovaj link i ispunite podatke o sebi.