|
|
|
 Ako naš život svojim unutarnjim stavovima i vanjskim očitovanjem - osobito prema bližnjima - ne odražava više Kristovo lice, na čiju smo sliku i stvoreni, onda sva odricanja postaju produžetak karnevala
Piše: Stjepan DUVNJAK
Korzima je vrijeme crkvene godine bogato značenjem i simbolikom. Sama je riječ po sebi hrvatska preobličenost latinske riječi quadragesima koja se prevodi kao četrdesetnica. Zapravo je to poimeničeni ženski oblik latinskog brojevnog pridjeva. Kršćanska četrdesetnica, korizma, stoji u tijesnom kontinuitetu sa starozavjetnom i novozavjetnom tradicijom četrdesetdnevlja. Židovski je narod, izvrgnut brojnim iskušenjima, četrdeset godina putovao kroz pustinju; Mojsije je četrdeset dana proboravio u strogom postu na Sinaju dok je od Jahve primao riječi saveza (usp. Izl 34,28); prorok Ilija je četrdeset dana bez kruha i vode putovao do brda Horeba (usp.1Kr 19,8); na tragu ove tradicije Isus se poslije krštenja na Jordanu i prije javnog nastupa povukao u pustinju gdje je četrdeset dana postio i bio kušan (usp. Lk 4,1-13). Djela apostolska koja nam predstavljaju prve kršćanske zajednice svjedoče da je svakom ozbiljnom činu prethodio post. U svim ovim četrdesetdnevljima naglašen je post, pa ne iznenađuje da se u nekim jezicima korizma jednostavno naziva vrijeme posta, kao što je to u njemačkom jeziku.
Kako je Crkva danas dobila dovoljno prostora u društvenim medijima, onda i ateisti kao i pripadnici drugih religija znaju da je korizma za kršćane vrijeme priprave za blagdan Uskrsa. Ovim najistaknutijim i najodličnijim kršćanskim blagdanom objavljuje se konačni doseg Božje namisli s čovjekom: otkupljenje, očitovanje i darivanje novog, vječnog života. U tajnu toga života ulazimo obraćenjem i krsnom milosti. Obraćenje je u svojoj biti i u posve konkretnom očitovanju suobličenje Kristu, ravnanje prema njemu u mišljenju, ponašanju i odnosu prema Bogu i ljudima. Evo odavde započinje izgradnja strukture vremenskog razdoblja koje nazivamo korizma za koje će se tek u 4. stoljeću u cijelosti utvrditi vremensko trajanje, sadržaj i simbolika, iako će pokoji vanjski izraz pridolaziti još stoljećima, kako od službene Crkve tako i od pojedinih kultura i pučkog sentimenta.
Posve jednostavno kazano, početno obilježje korizme je katehetsko i krsno. U kršćanskoj starini kandidati za krštenje (gotovo do 7. stoljeća najvećim dijelom odrasli) su se kroz korizmu intenzivnom poukom upoznavali s osobom Isusa Krista i njegovim navještajem. Tu pouku je pratilo i vježbanje u kršćanskim krepostima. Djelo pouke i obraćenja okrunjeno je ispovijedanjem vjere, recitiranjem simbola vjere (Vjerovanja), obredom krštenja i primanjem euharistije (prva pričest). Sve se to događalo u uskrsnom bdijenju na Veliku subotu kojemu je prethodio jedan do sedam dana posta kako kandidata za krštenje, tako i njihovih kumova.
Ovom temeljnom elementu korizme ubrzo pridolazi i drugi, a to je pokora. "Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle nasta" (2 Kor 5,17). Očekivalo se da će krštenici hoditi u novosti života (usp. Rim 6,4). Međutim, uskoro se pokazalo da su neki poslije krštenja svoja životna jedra okretali prema vjetru svijeta iz kojeg su izašli i kojeg su se u krštenju bili odrekli, a ne prema dahu Božjega Duha. Dovoljno je i površno prelistati poslanice sv. Pavla pa da se vidi kako su se neki kršćani vraćali na stari oblik života, a takvih svjedočanstava su puni kasniji kršćanski spisi. Postavilo se ozbiljno pitanje mogućnosti očuvanja kršćanskog krsnog ideala u svijetu grčko-rimskog kulturnog, društvenog i političkog opadanja koje je vodilo u izopačenosti svake vrste. Tu Crkva otkriva Kristovo milosrdno lice i postaje svjesna čovjekove stvorenosti i krhkosti njegove naravi. Zato su grešnici koji su zbog teških prijestupa bili isključeni iz Crkve dobili još jednu priliku za oproštenje grijeha učinjenih poslije krštenja. Gotovo u cijelom prvom tisućljeću samo još jednu. Čin priznanja grijeha i pomirenja razdvajalo je dugo vrijeme pokore. Posve različito od naše današnje ispovjedne prakse gdje se priznanje grijeha i pomirenje podjeljuje jednim činom. Posebnim obredom, osobito od 4. stoljeća, grešnici su bili "isključeni" iz Crkve i uključeni u red pokornika. Vremenom se uobičajilo da na Čistu srijedu biskup teške grešnike, za teške tajne ili javne grijehe, pospe pepelom, dadne im pokorničko odijelo i tako ih uputi u red pokornika. Vremenom su mogli sudjelovati u zajednici vjernika samo u navještaju Riječi, a ne i u euharistiji (misi). Istekom naloženog vremena pokore, koja je u nekim slučajevima mogla trajati i više godina i koja se provodila u postu, molitvi i milostinji, pokornici su ponovno primani u zajednicu vjernika na Veliki četvrtak posebnim obredom (polaganjem biskupovih ruku). Ova u krupnim crtama predstavljena pokornička praksa pokazuje koliko je ona bila obilježje korizme. Zato nas ne iznenađuje da i Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o liturgiji ističe: "Neka obilatije dođu do izražaja krsne sastavine svojstvene korizmenoj liturgiji; isto vrijedi i za pokorničke sastavine" (SC 109). Pod kraj prvog tisućljeća, kad javna pokora iščezava, na Čistu srijedu pepelom su se u znak pokore i obraćenja posipali svi vjernici kao što se to i danas čini. Ta svijest grešnosti se odrazila i na simboličku praksu pokrivanja oltara, jer kao grešnici nisu dostojni gledati u svete likove. Oltar se otkrivao na Čistu srijedu uz riječi iz izvještaja o Kristovoj muci: "I gle! Hramski se zastor razdera na dvoje" (Mt 27,51). Ovaj simbolički čin danas iščezava. Pokriva se još samo Kristovo tijelo na križu koje se otkriva u obredu Muke na Veliki petak.
Kod raznih naroda u proživljavanju i simbolici korizme pridruženi su i brojni pučki sadržaji koji se danas kao kulturološka baština njeguju u oblicima pasionskih uprizorenja. Prije današnjih ubrzanih promjena u tradiciji kršćana u Bosni korizmeno je vrijeme imalo prepoznatljiv vanjski izraz. Od Čiste srijede do kraja korizme su prestajali svi oblici zabava; pospremljeni su svi nakiti i ukrasi kao i luksuzna i bojena odjeća. Kako je svake korizme provjeravano katekizamsko poznavanje vjere zabavu je nadomjestilo učenje katekizma. Osobito je njegovana pobožnost Križnog puta. Kao znak ozbiljnog prihvaćanja posta masnoća se s posuđa uklanjala pranjem u lukšiji. U ovoj tradiciji se prepoznaju poticaji franjevačkog pisca propovijedi fra Filipa Lastrića od prije 240 godina: Ali sve ove stvari imaju se činiti (post i djela ljubavi) uz korizmu osobitim načinom, i uzdržatise nesamo od griha, nego još i od stvari, koje su inačie dopuštene u druga vrimena, kako veselja, igre, pivanja, časti &c (i ostalo) Neka posti oko od isprazni pogledanja, uho slišanja; usta od svakoga govorenja bez poslena, i isprazna, i tako drugah obćjućenja (osjetila)i moći.
Na početku svake korizme slušamo izvještaj o Isusovu povlačenju u pustinju, gdje je, kako nas Evanđelja izvješćuju, proveo četrdeset dana u postu i molitvi. K tomu ga je kušao Sotona. Ova epizoda iz Isusova života ostaje trajnim primjerom, nadahnućem i poticajem. Sotona od Isusa traži da se legitimira i svoje božansko poslanje eksperimentalno pokaže te da u svijetu preuzme političku moć: pretvori kamenje u kruh; baci se s vrha hrama; pokloni mi se i dat ću ti sva kraljevstva i slavu njihovu. Isusov odgovor znamo: ne živi čovjek samo o kruhu; ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega; Klanjaj se Gospodinu Bogu svojemu, njemu jedinomu služi (usp. Lk 4,1-13). Sve kršćanske asketske vježbe, post, milostinja i odricanje nemaju smisao u samima sebi, osobito ne u negiranju čovjekove tjelesne naravi. One su u službi relativiziranja svih ponuda, naoči opravdanih i trenutačno korisnih, koje se čovjeku nameću ispred vrednote Božje volje i protive se autentičnom profilu kršćanskog života. Isusov primjer pokazuje kako treba biti spreman prije nego iskušenje i Napasnik započnu svoje djelo. Treba imati uvijek uza se veće vrednote. Eto to je smisao kršćanskog vježbanja. Zlo postiže puni uspjeh kad nas zatekne nespremne i nesposobne razotkriti ga u formi dobra. Najprokušanija metoda Napasnikova zavođenja je upravo predstavljanje zla kao dobra.
Stavljajući ovu zgodu iz Isusova života na početak korizme jedno ne smijemo zaboraviti. Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom. Izraz je čistog asketizma shvaćanje da osobno savršenstvo postižemo svojom snagom. Zato je od pitanja čega smo se u korizmi odrekli daleko važnije što smo u korizmi dobili. Ako naš život svojim unutarnjim stavovima i vanjskim očitovanjem - osobito prema bližnjima - ne odražava više Kristovo lice, na čiju smo sliku i stvoreni, onda sva odricanja postaju produžetak karnevala.
Pad
Pad je moje najdublje, najiskrenije i najbolnije iskustvo. Gospodine, daj mi svoju zvijezdu u mraku. Kad već stalno posrćem, da barem nekamo i idem
Piše: Boris BECK
Ležim noću u krevetu kao u grobu: srce mi je uznemireno i ne mogu spavati. Sama pomisao da bih morao ujutro ustati izaziva užas. "Ne mogu više, ne mogu više", ponavljam naglas.
Prije nego sam naučio hodati iskusio sam pad. Između mojeg prvog i drugog koraka bio je pad. Između mojeg drugog i trećeg koraka bio je pad. I još mnogo puta kasnije pao sam: nekad jer sam bio nespretan, nekad jer sam htio previše; nekad sam se poskliznuo, nekad su mi podmetnuli nogu. Padam na fore, padam na ispitu, pada mi koncentracija, pada mi tlak, pada mi šećer, padaju mi hlače. Ponavljam Pad čovječanstva. I Adam i Eva su pali na svojim prvim koracima i zbog slatkog ploda izgubili Raj. Plod je bio sladak u ustima, ali se potom gorčina razlila utrobom. Oholost stupa prije pada. U svijet je ušla smrt.
Isus se naglavačke bacio s Neba. Najprije je odande pao Sotona, kao munja, ali Sin ga je odlučio dostići i uloviti. Isus je ronio sve niže i niže: odrekao se Neba i prihvatio tijelo; odrekao se bogatstva i prihvatio siromaštvo; odrekao se slave i prihvatio osudu; odrekao se snage i prihvatio slabost - toliko je slab da se ruši dok hoda.
Isus je stalno padao.
Napomena!
Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu.
Slijedite ovaj i ispunite podatke o sebi.
|
|
|
|
|
