RAZMIŠLJANJE O EUTANAZIJI

Zar ne vidite da me nema?

Dok zloduha zadovoljno izbacujemo kroz vrata mana, može nam se dogoditi da ne primijetimo kako se uvukao nazad kroz prozor vrlina. Ako Sotone ima, ima ga u dijaboličnosti zla činjena u ime dobra, u kobnoj zbrci u kojoj živimo uzrokovanom zlom pod maskom sreće

Piše: Boris BECK

Drinske mučenice, časne sestre koje su pokušali silovati četnici 15. prosinca 1941. – Jula Ivanišević, Berchmana Leidenix, Krizina Bojanc, Antonija Fabjan i Bernardeta Banja – počinile su nešto najskandaloznije za kršćanina: ubile su se. Ali nisu morale. Još je sveti Augustin dokazivao da u zločinu silovanja sav grijeh pada na nasilnika, a da je žrtva posve nedužna. Ali htjele su! "Radije smrt nego grijeh", geslo je svetog Dominika Savia.

Samoubojstvo (ili čak ubojstvo) neizlječivih bolesnika danas se propagira naveliko. Zašto da netko pati kad ne vidi smisla u tome? Kada svi sjede kraj vašeg kreveta i govore vam da nema nade, da nema lijeka, da nema perspektive – a da istovremeno sve to košta masu novaca – kako ne biste dobrovoljno progutali otrov? Časne sestre nisu gledale na život kao na nešto što se mora grabiti, pa kad se sve zgrabi, onda ćao. One su već za života umrle za sebe i živjele za druge tako da im smrt nije teško pala – jer su vjerovale da ih netko voli, a to je bio Isus (koji je, uostalom, i sam dobrovoljno prihvatio smrt).

"Mozak je kao računalo koje će prestati raditi kada zakažu njegove komponente. Ne postoji raj ili zagrobni život za pokvarena računala", riječi su kozmologa Stephena Hawkinga iz jednog intervjua u kojem je poručio da ni filozofija ni teologija nemaju nikakve veze s istraživanjem svemira.

Napomena!

Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu. Slijedite ovaj link i ispunite podatke o sebi.