Oltar i tribina

Princip pregovaranja

Pregovaranje se mora temeljiti na etici – na istini, pravdi i pravu. U suprotnom se ono pretvara u lažne kompromise i nepravedne sporazume s dugoročnim posljedicama

Piše: Drago BOJIĆ

Temeljni princip koji uređuje ljudske odnose ili bi trebao uređivati, ako se žele izbjeći konflikti, nesporazumi i nekorisne utopije, jest "princip pregovaranja" (U. Eco). Pregovaranje (dogovaranje, traženje kompromisa) postoji oduvijek, ali je ono posebno oznaka suvremenog svijeta koji je zbog svoje svjetonazorske, kulturalne, ekonomske, nacionalne i vjerske isprepletenosti nezamisliv bez pregovaranja. Beskompromisno odbijanje pregovaranja otežava i komplicira odnose, a nerijetko donosi i sukobe, ratove, istrebljenje drugih. Zato je osnovni postulat suvremenog umreženog svijeta pregovaranje i traženje kompromisa kako bi se izbjegli međusobni konflikti. No, pregovaranje se mora temeljiti na etici – na istini, pravdi i pravu, jer se u suprotnom pretvara u lažne kompromise i nepravedne sporazume s dugoročnim posljedicama.

Bosna i Hercegovina je vjerojatno ponajbolji primjer kompleksnog, istodobno umreženog i podijeljenog društva, u kojem postoje različite i nepomirljive opcije koje često uzrokuju političke i sve druge krize. I u povijesti je na ovim prostorima nedostajalo kulture pregovaranja što je za posljedicu imalo mnoge konflikte. Ali ta ista povijest pamti i one trenutke kad su se ljudi radije odlučivali za pregovaranje nego za izolaciju i međusobno istrebljivanje. Takvih primjera ima puno i na međuljudskim, lokalnim, ali i na onim višim – društvenim i političkim razinama.

Iz povijesti bosanskih franjevaca u ovom kontekstu svakako treba izdvojiti dva događaja – "pregovaranje" fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda II. Osvajača, ali i susret fra Josipa Markušića i Josipa Broza Tita. Iako se u suvremenim hrvatsko-katoličkim interpretacijama ovi događaji relativiziraju a nerijetko i osuđuju kao izdaja "hrvatskih i katoličkih interesa" i sluganstvo, neosporno je da su oni u svoje vrijeme odigrali značajnu ulogu. Činjenica da pregovaračke pozicije shvaćene u kontekstu društveno-političke moći u oba ova slučaja nisu išle u prilog spomenutim fratrima još više govori o veličini njihova pothvata koji se isključivo oslanjao na istinu, pravdu i pravo – da se živi na svojoj zemlji i da se ostane uza svoj narod.

Pregovaranje je i danas iznimno važno za Bosnu i Hercegovinu i bez pregovaranja ona je naprosto nemoguća. Ali su gotovo sva pregovaranja u i o suvremenoj BiH bila nepravedna, počevši od daytonskog sporazuma koji se nije vodio istinom, pravdom i pravom, već isključivo političkom pragmatičnošću koja je nagradila zločine, i teritorijalno u obliku Republike Srpske, ali i simbolički dajući mogućnost ovoj tvorevini da se i ideološki i etnički i vjerski konsolidira do neupitnosti.

Od pregovaranja se u BiH ne može odustati ni danas, jer nitko razuman ne želi nove konflikte i prolijevanje krvi, kako god nepravedni i međunarodno verificirani daytonski sporazum na koji se poziva republičko-srpska politika, koja je nedavno glamuroznim slavljenjem zla i ponižavanjem žrtava proslavila dvadeseti rođendan u kojeg je unesen i genocid, ostavljao vrlo malu mogućnost za unutarnje dogovore, čak i u onim pitanjima koja ne ugrožavaju srpski entitet, a zbog kojih i njezini građani ispaštaju. Kad se tome pridoda nezainteresiranost međunarodne zajednice i mešetarenje političara iz Federacije, mogućnost dogovora je svedena na minimum.

Način pregovaranja (dogovaranja) koje u posljednje vrijeme prakticiraju dva HDZ – dvije najjače hrvatske stranke koje uz otvorenu ili prešutnu asistenciju predstavnika Katoličke crkve "legalno i legitimno" prelaze preko žrtava prošlosti i sadašnjeg stanja u RS-u, ne samo da se ne temelji na etici, istini, pravdi i pravu, nego je izraz beskrupuloznih i lažnih političkih kompromisa i kalkulantske politike s dugoročnim posljedicama. Politika koju prakticiraju druge političke opcije u Federaciji BiH, uz opravdanu kritiku republičko-srpskog zločina i njezine sadašnje secesionističke politike podržavljenja entiteta, gubi na snazi svaki put kad se prešućuju, umanjuju ili opravdavaju vlastita prošla zla i sadašnja dominacija nad drugima.

No, pregovaranje nema alternativu. Ono je dugoročan i zahtjevan proces u kojem se ponekad radi mira i izbjegavanja većeg zla mora prihvatiti i manje sretno rješenje, ali to prihvaćanje manje lošeg ne smije postati praksa niti se može i smije odustati od borbe za realiziranje najboljeg mogućeg. Sporazumi kao rezultat pregovaranja dobri su onoliko koliko se približe istini, pravdi i pravu. A nema sumnje da se u demokratskom društvu za pregovore mijenjaju (izabiru) novi pregovarači. Ova je zemlja najoskudnija upravo u tome.