Kratki razgovor

Andrijana Pravidur, arheologinja

Arheologija u kulturi apsurda

Vjerojatno mi je bliži svijet arheologije nego svijet u kojem danas živim gdje su suštinski ljudski kritički filteri kao što su svijest, razum, logika, stav, mišljenje – ograničeni. Stoga je uvijek važno ukazivati na prošlost, kako bismo bili svjesni da svijet ne počinje od nas

Razgovarao i snimio: Hrvoje VRANJEŠ

Mlada arheologinja Andrijana Pravidur kustosica je arheološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, stručnjak za brončano i željezno doba na Odsjeku za prapovijest. Predaje arheologiju kao vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a trenutno radi na doktorskoj disertaciji. S njom smo razgovarali o arheologiji, o problemima s kojima se susreće u svome radu te o važnosti arheologije za našu zemlju.

Mnogi ljudi žive u prošlosti a jedni bježe od nje. Vi ste arheologinja. Zašto se uopće baviti na taj način prošlošću?

Da, arheologija i jest znanstvena disciplina koja se bavi izučavanjem prošlosti. Primarno se to odnosi na izučavanje čovjeka, odnosno nekadašnjih društvenih zajednica kroz znanstvenu valorizaciju materijalne kulture u kontekstu pretpovijesnog i povijesnog vremena. Upravo arheologija svojim metodološkim pristupom omogućava rekonstrukciju, interpretaciju i razumijevanje prošlosti, koja u konačnici zauzima važno mjesto u kulturnom identitetu društva sadašnjosti.

Nova otkrića i nova saznanja kojima nadopunjujemo već postojeći mozaik prošlosti predstavljaju zanimljivu i interesantnu stranu ovoga posla. Uopće mogućnost upoznavanja nekih drugih, davnih, danas nepostojećih kultura u susretu s prapovijesnim, antičkim ili srednjovjekovnim čovjekom kroz istraživanje arheoloških lokaliteta ili iskapanja grobnica je fascinantno. Svijest da u ruci držite predmet star primjerice 3.000 godina kojeg ste pronašli prilikom arheoloških iskapanja je neopisiv trenutak i osjećaj.

Za mene je to esencijalan i opipljiv susret sa svijetom prošlosti i zaista poseban svijet kojim se volim baviti, pa na neki način i živjeti u njemu. Zašto? Vjerojatno zbog toga što mi je bliži nego svijet u kojem danas živim gdje su suštinski ljudski kritički filteri kao što su svijest, razum, logika, stav, mišljenje – ograničeni. Stoga je uvijek važno ukazivati na prošlost, kako bismo bili svjesni da svijet ne počinje od nas, da znamo da baštinimo mnoga kulturna i materijalna dostignuća od naših prethodnika i da je prošlost kontinuirana nit koja se reflektira kroz kulturu, identitet i tradiciju društva u sadašnjosti. No, upravo iz perspektive današnjeg društva i svijeta u kojem živimo rekla bih da su nekadašnje kulture bile puno više civiliziranije, društvenije, naprednije a posebice kulturnije.

Napomena!

Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu. Slijedite ovaj link i ispunite podatke o sebi.