U korizmi je važno prisjetiti se o čemu sve čovjek u svom životu postane ovisan, čemu sve robuje
Piše: Marko ĆORIĆ
U redovnika je običaj, kad jedan subrat umre, da se njegova soba zaključa i zapečati te da je poglavar poslije sprovoda, nakon izvjesna vremena, s još dva do tri člana bratstva komisijski pregleda i razlučuje, što je za rashodovanje da se rashoduje, a što još može nekomu ili zajednici poslužiti da se tomu ili tamo proslijedi. Nedavno sam imao (ne)zgodu biti članom jednoga takvoga povjerenstva i susresti se s materijalnim ostacima i tragovima jednoga života. To mi je podarilo jednu gotovo neprospavanu noć i za nekoliko dana unijelo nemir u život. Odmah velim da je pokojnik bio veoma skroman, da netko ne bi pomislio da je, ne daj Bože, ovo razmišljanje upereno protiv njega. Ne, ono se tiče općeljudskog ponašanja i ako je protiv nekoga, onda je ponajprije protiv mene samoga. Kad sam, dakle, vidio sve te materijalne tragove želja, nastojanja, ostvarenja, osiguranja za "crne dane" i svega što iza čovjeka ostaje, a čim se zaboravno i nepotrebno u ovom životu zatrpavamo, prisjećajući se one Andrićeve (navodim po sjećanju) kako je ljudima tako malo potrebno da budu sretni, a zanimljivo to malo im gotovo uvijek nedostaje, u glavi mi se rasplitala misao kako je ljudima također tako malo potrebno za život, a oni to kao zaborave i uvijek se iznova opterećuju koječim suvišnim, što ih, umjesto da ih usreći, kao nepotreban balast opterećuje i priječi im put do sreće i samoostvarenja već ovdje. Sjeti se, čovječe!
Napomena!
Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu.
Slijedite ovaj i ispunite podatke o sebi. |
