Hrvatsko katoličanstvo u modernosti

Crkva u NDH

Upravo zato jer su ustaše polazili od teorije da je suština hrvatsko-srpskog sukoba u vjerskom pitanju, oni su od samog početka svog pohoda protiv Srba u NDH jasno odredile da za Srpsku pravoslavnu crkvu nema mjesta u njihovoj državi

Piše: Ivo BANAC

Nakon početka rata u Europi 1939. godine, beogradska je diplomacija odolijevala Hitlerovim pritiscima do ožujka 1941., kad je Jugoslavija konačno pristupila Trojnom paktu. Uslijedio je protuosovinski državni udar i Hitlerova odluka da Jugoslaviju pokori i razbije kao državu. Kratkotrajni travanjski rat doveo je do posve očekivanog vojnog poraza, bijega kraljevske vlade u egzil i teritorijalne podjele okupirane zemlje. Najveći dio Hrvatske, osim dijelova što su prigrabili talijanski i mađarski okupatori, te čitava Bosna i Hercegovina, ujedinjeni su unutar novonastale Nezavisne Države Hrvatske (NDH), talijansko-njemačkog kondominija pod nominalnom vlašću ustaškog pokreta na čelu s Antom Pavelićem, koji se tim povodom vratio iz Italije sa svojim najbližim sljedbenicima.

Hrvatska javnost bila je početkom 1940-ih godina spremna na državnu neovisnost, ali ne i na njezine patvorene obrasce što su okupatori nudili preko ustaške diktature. Srbi u NDH, a oni su predstavljali trećinu stanovništva, nisu bili spremni na hrvatsku državu u bilo kojem obliku, posebno ne po ustaškom receptu, koji je bio u prvom redu antisrpski. Ustaško prisvajanje bosanskohercegovačkih muslimana nije bilo posve strano dijelu muslimanske elite, ali nije bilo ni do te mjere samoprihvatljivo da bi prošlo bez napetosti. Zbog ovih je razloga ustaška vlast unaprijed bila osuđena na nestabilnost. Unatoč tomu, ustaše su provodili politiku koja ih je još više izolirala i u kratkom roku izazvala opće nezadovoljstvo, protivljenje i oružani otpor.

Napomena!

Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu. Slijedite ovaj link i ispunite podatke o sebi.