|
|
|
Duhovne stranice
|
Samo blagoslov |
|
|
 Nakon podužeg poslijepodnevnog druženja, dok se počinjemo spremati za odlazak svojim kućama, jedan od prisutnih okreće se prema mladoj ženi do sebe i govori joj da bi bilo prikladno da ona, kao vjeroučiteljica, prije nego se raziđemo, izreče zahvalnu molitvu i kaže: "Amen."
Ona se spremno odziva i kaže "Amen." I dok uz osmijeh ustajemo, ona smireno nastavlja: ".amen, Gospodine!" I k tome pridodaje nekoliko rečenica zahvalne i blagoslovne molitve za okupljene, za vrijeme koje smo proveli zajedno, za one koji su nas ugostili. K tome pridodaje: "Blagoslovi i sve one koje smo u bilo kojem kontekstu spomenuli."
Po gestama prisutnih lako je zaključiti kako se preispituju jesu li o kome izrekli kakvu tvrdu, neprimjerenu ili olaku riječ. Dok idem kući, u ušima i srcu slušam blagi, ali uporan odjek riječi: "Blagoslovi i sve one koje smo u bilo kojem kontekstu spomenuli."
Da nam blagoslov bude odgovor na sve. Za svakoga. U tome je punina života. Samo to je evanđeoski odgovor.
Da uvijek budemo na strani blagoslova. Da samo za njega uvijek nalazimo opravdanje.
Da nas blagoslovi ispunjaju. Da blagoslovima ispunjamo svijet, zaodijevamo svakog s kim živimo, svakog koga susrećemo.
Samo blagoslovima ovaj svijet možemo učiniti prohodnijim. Samo blagoslovima možemo svoju dušu učiniti prohodnom Božjoj volji. Samo blagoslovima možemo bdjeti uz duše svojih voljenih. Samo blagoslovima uistinu možemo stati pred one koji nama - ili ikome - hoće nauditi.
Blagoslov je potreban i dobrima i zlima, i gorljivima i ravnodušnima, i uspravnima i klonulima. Budemo li blagoslivljali one koje ne razumijemo, postat će nam razgovjetniji. I sami sebi postat ćemo razgovjetniji.
I oni od kojih su svi odustali, i oni koje su svi prezreli, dostojni su našeg blagoslova. Njima je blagoslov potreban poput mane u pustinji. Poput jutarnje rose, da im osvježi dušu. Da iznova počnu disati.
Blagoslovima je lakše nego ičim poravnati putove, poći ususret. Putovi poravnati blagoslovima umiju odoljeti mijenama vremena. I kad se neznanac tko zna kad namjeri na blagoslovom poravnat put, osjetit će u sebi sigurnost da mu može povjeriti svoje korake.
Blagoslovi nas uče da je život dar. I da nam je darovan svima zajedno. Blagoslovi nas izjednačuju uzdižući nas u ljudskosti. Odgajaju nas za odgovornost. Osposobljavaju da znamo prepoznati i primiti ljepote i dobrote života. Ljepote i dobrote drugih. I svoje vlastite.
Dok idem kući, znam da s blagoslovom idem ususret blagoslovu.
|
|
Stjepan LICE |
Osoba, sloboda, askeza...
 Sloboda osobe je dužnost, ispunjenje poziva, ozbiljenje Božje ideje o čovjeku, odgovor na Božji poziv. Čovjek je dužan biti slobodan, ne smije biti rob, jer je dužan biti čovjek. Takva je volja Božja. Čovjek voli biti rob i ističe pravo na ropstvo koje mijenja svoje oblike. Upravo je ropstvo pravo koje čovjek zahtijeva. Sloboda ne smije biti deklaracija ljudskih prava nego mora biti deklaracija ljudskih obveza. Čovjekova je dužnost biti osoba, pokazati snagu osobnog karaktera. Ne smijemo se odreći osobnosti; možemo se odreći života i ponekad smo obvezni odreći ga se, ali ne osobnosti, ne čovjekova dostojanstva, ne slobode s kojom je to dostojanstvo povezano. Osoba je povezana sa sviješću o poslanju. Svaki je čovjek obvezan shvatiti to poslanje nezavisno o mjeri nadarenosti. To je poziv da se u individualno neponovljivom obliku dâ odgovor na Božji poziv i stvaralački iskoriste darovi. Osoba svjesna sebe sluša unutarnji glas i podlaže se jedino njemu. Ona se ne pokorava vanjskim glasovima. Najveći među ljudima uvijek su slušali jedino unutarnji glas, odričući se konformizma u odnosu prema svijetu. Osoba je povezana također s askezom i pretpostavlja askezu, to jest duhovno vježbanje, koncentriranje unutarnjih moći i izbor, neslaganje s miješanjem s ravnodušnim moćima i unutar čovjeka i u okolnom svijetu. To uopće ne mora značiti prihvaćanje svih tradicionalnih oblika askeze povijesnog kršćanstva, nekih čak neprijateljskih spram osobe. Askeza u biti mora značiti aktivno iskazivanje i čuvanje oblika osobnosti, njenog lika, aktivno suprotstavljanje vlasti svijeta koji želi razoriti osobu, porobiti je. Askeza je borba osobe protiv ropstva i samo u tome smislu ona je dopustiva. Kad se askeza izokreće u ropstvo, što je tako često bivalo u njenim povijesnim oblicima, mora biti zabačena i protiv nje se mora povesti borba, borba koja traži istinsku askezu. Askeza uopće nije pokornost i poslušnost, ona je nepokornost i neposlušnost osobe, ispunjenje svoga poziva, odgovor na Božji poziv. Osoba je u svojoj biti nepokorna i neposlušna, ona je suprotstavljanje, neprekidni stvaralački čin. Istinska askeza povezana s osobom herojsko je načelo u čovjeku. Ropska askeza je gnusoba. Karakter pretpostavlja askezu sposobnu za izbor i suprotstavljanje. Ali karakter označava nepristajanje na ropstvo, odricanje od porobljivačkih zapovijedi svijeta.
|
|
Nikolaj BERDJAJEV |
|
|
|
