SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 31. 01. 2020. 10:31
Piše:
Boris Beck

Fra Ambroz Testen, hrvatski slikar slovenskoga podrijetla, čitav se život mučio dok nije našao svoj autentični umjetnički izraz. Nakon cjeloživotne borbe dosegao je majstorstvo i danas njegove radove možemo naći u muzejima. U njegovoj su crkvi kao postaje križnoga puta služile neke stare reprodukcije.

Kada je, međutim, naslikao svoj križni put i dao ga postaviti, župljani su gunđali. „Više su im se sviđale reprodukcije”, rekao je fra Ambroz bez ljutnje. Doista je teško naslikati svetu sliku. Suvremeni slikari i kipari često koriste u prikazu svetih prizora iskrivljenja kakva primjenjuje moderna umjetnost, pa nastanu djela s kojima se vjernici ne mogu poistovjetiti – blaženici bez lica, neprepoznatljivi sveci, križni putovi u neobičnim i agresivnim materijalima, neprepoznatljivi biblijski prizori. Ali još je gore kad umjetnici podilaze neukusu publike, pa rade kičaste slikovnice, bezlične portrete, infantilna raspela. Neiskrena djela ne mogu izraziti vjeru, a serijske umjetnine mogu privući samo serijske ljude – pa dakle ne ispunjavaju svrhu, a to je da zapale iskru vjere u onome tko ih gleda.

Duša u ljušturi

Španjolac Salvador Dalí znameniti je nadrealistički slikar i jedan od najpoznatijih svjetskih umjetnika. Njegova je vještina bila zapanjujuća, a na slikama je prikazivao snovite i maštovite prizore. Slikao je i vjerske teme – Posljednju večeru, Kristovo uzašašće i Iskušenja sv. Antuna – a naslikao je i neobičan prikaz raspeća u kojem Isusa promatramo odozgo, očima Oca. Dalí nije bio praktični vjernik, ali vjerovao je u uskrsnuće tijela i žudio za vječnim životom. Jednom je rekao: „Nebesa se nalaze u grudima čovjeka koji ima vjeru. Ja za sada još nemam vjeru, i bojim se da ću umrijeti bez nebesa.”

Dalí je 1960., na vrhuncu popularnosti, bio posjetio New York. Ondje su mu pristupili čelnici američke katoličke udruge koja promiče pobožnost Gospi Fatimskoj. Narudžba je bila neobična: trebao je naslikati viziju pakla kako su je prenijela djeca iz Fatime – Franjo, Hijacinta i Lucija. Troje djece vidjelo je 1917. vatreno more, a u tu su vatru bili uronjeni vragovi i duše. Izgledali su kao prozirna crna ili smeđa žeravica, ugljen u ljudskom obliku. U žeravici su i plivali, a uvis su ih podizali plamenovi. Padali su na sve strane, dok su se čuli strašni krikovi i bolni uzdasi puni očaja što su tjerali strah u kosti. Vragovi su djeci izgledali kao stravične nepoznate životinje.

Dalíju su to viđenje pročitali u restoranu hotela gdje je odsjeo. Nakon što je poslušao jezivu viziju, naručio je porciju puževa. Kad su stigli, počeo ih je vaditi iz kućica posebnim vilicama, dvozubim. Rekao je da umjetnici đavle uvijek prikazuju s ostima, ali da bi on upotrijebio dvozube vilice. „Duša grešnika je poput puža”, rekao je, „zavlači se i zavija u ljušturu i možete je izvaditi samo posebnom vilicom za puževe.”

Prikaz pakla

Dalí je dobio odriješene ruke, ali ni nakon godinu dana sliku nije dovršio. Stoga su ga odveli u Fatimu, točno ondje gdje su djeca ugledala pakao. Domaćin mu je bio o. Jose Galamba de Oliveira, predstojnik dijecezanskoga odbora za proglašenje svetima Hijacinte i Franje. (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]