SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 01. 09. 2017. 09:34

A zašto je tebi jedno oko drugačije od drugoga? Puno smo o tome razgovarali. Objasnila sam mu da nitko od nas nije simetričan i da Bog ponekad ljude označi, odabere, kao njega za život. I uvijek samo one za koje je siguran da se mogu s tim nositi.

Piše:
Viktorija Banić

Moje je dijete rođeno čak dva mjeseca prerano. Liječnici su tjednima naglašavali kako je važno ostati smiren, suradnjom organizma i medicine odgoditi prijeteći porod. Istovremeno su govorili kako je vrlo vjerojatno da će, ako dođe na svijet ovoliko ranije, imati poteškoća zbog nerazvijenih pluća, vida, sluha, bubrega… Za očekivati je i smetnje govora, kretanja, zapravo, postoji mogućnost da nikad ne prohoda. Krvarenja u mozgu ostave različite posljedice, pa to malo dijete može imati puno velikih i trajnih problema… Koja je bila svrha ovakvih informacija u trenutku kad sam trebala ostati smirena, nikad nisam shvatila…

A onda se rodio, tek nešto teži od dva kilograma. Iako sitan, učinio mi se čvrst dok su ga odnosili u sterilno okruženje velikoga inkubatora. Mnoštvo uređaja, žica i cjevčica bilo je oko njega i pričvršćeno na njemu. Nesvjestan svijeta oko sebe, odjeven u najmanju pelenu koja mu je i presavijena dosezala ispod pazuha, upijao je svjetlo inkubatora. Odgovor je liječnika uvijek bio isti – Ovaj čas je stabilan, više od toga nitko ne može reći… Viđali smo se jednom na dan, desetak minuta. Prolazeći kroz tu čistu, osvijetljenu i uvijek zlokobno pištavu prostoriju, viđala sam mršavu, sitnu dječicu. Činilo mi se da su krhkiji od ičega na svijetu. Bio je tu dječak rođen čak tri mjeseca ranije, čija je koža bila tako tanka i prozirna da mu se svaka i najmanja žilica na tijelu vidjela. Izgledao je kao malena, ljudska karta krvotoka. Njegova mi se mama još i hvalila kako su narasli od poroda, tu je već mjesec dana. Drijemala je tu i beba s encefalitisom – vodenom glavom, pa i najmanja beba, o kojoj je i dnevni tisak pisao tih dana, rođena s nepunih 900 grama. Sjećam se kad su mamu toga djeteta dovezli da ga vidi. Sjedila je, očajna, u invalidskim kolicima. Ispod pokrivača u koji je bila umotana stiskala je bočicu u obliku Majke Božje s blagoslovljenom vodom. Molila se i kriomice blagoslivljala inkubator. Posramila sam se zadiranja u njezinu tugu. Događalo se i da neki inkubator osvane prazan, hladan… Tako sam naučila prolaziti spuštene glave i podići pogled tek pred onim uređajem u kojemu je, pod mojim prezimenom, spavalo malo, bezimeno dijete. Tako je bilo lakše.

Svanuo je konačno i dan izlaska iz bolnice. Liječnici su me upozorili da je moje dijete neurorizično i da treba vježbe za razvoj motorike. I tako smo i prije datuma na koji je trebao biti rođen krenuli s odlascima fizioterapeutu, ali i sa samostalnim svakodnevnim vježbama, metodom po Vojti. Vježbanje, rekli su, ne boli, plaču zbog prisilnoga držanja u određenom položaju kako bi se potaknule podražajne točke. Ipak, ništa ne može roditelja pripremiti na žalostan plač vlastitoga djeteta i do pet puta na dan koji mu time sam, svjesno izazivaš. Stalna prematanja da se razbudi i gotovo prisilno hranjenje svaka tri sata zbog niske težine. Uz to i obeshrabrujuće kontrole – te previše se izvija, te prečvrsto stišće šake… Činilo se beskonačno.

Sve do trenutka kad je u dobi od 13 mjeseci prohodao. Njegov ga je fizioterapeut ponosno vodio od kolege do kolege i hvalio se kako smo zajedno uspjeli. Time je priznao koliko je zapravo njegov razvoj bio neizvjestan. Prošli smo i govorne vježbe u Suvagu, neprestane kontrole i nadzor. Danas, hvala Bogu, mogu reći da je...


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.