SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 27. 10. 2017. 12:40
Rafael, Rasprava o Sakramentu, 1509.

Velika je snaga riječi. Kadra je opisati široka prostranstva svijeta, ali i skrivenu nutrinu ljudske duše. Pa ipak, riječima se izriče tek djelić stvarnosti, jer ono što izmiče dosegu ljudske spoznaje i nadilazi čovjeka i svijet nemoguće je zatvoriti u riječi. Međutim, koliko god riječ bila manjkava, na nju se valja osloniti jer ona je jedini način, ne samo čovjeku kako bi razumio čovjeka nego i Bogu koji se očituje čovjeku po svojoj Riječi i po riječima kojima – kao Stvoritelj stvorenjima – otkriva svoju božansku bit.

Piše:
fra Damir Pavić

Riječ svetost, kao i druge njezine izvedenice, jedna je od riječi koja opisuje stvarnosti onkraj ljudskoga te, premještajući nas u sferu božanskoga, ipak ostavlja jasnu spoznaju da se radi o nečemu što je sastavni dio čovjekove naravi i njegove povezanosti s nadnaravnim. Može je se pronaći u svim svjetskim religijama i ona upućuje na sve što je povezano s božanskim, nasuprot onome ljudskome. Rudolf Otto – poznati njemački teolog i profesor komparativne znanosti o religijama – koji je napisao poznato djelo pod naslovom Sveto, ističe kako je ovaj pojam glavni element religije i središnji objekt religijske znanosti uopće.

Izvor svetoga

Ako uzmemo semitsku riječ qōdeš za svetu stvar, svetost, vidjet ćemo da njezin korijen ima značenje odsjeći ili odvojiti, što će reći da je sveto upućeno na nadnaravno te odvojeno od profanoga te kao takvome nije mu dozvoljen pristup, osim pod određenim uvjetima koji zahtijevaju čistoću onoga koji mu se želi približiti. Ova riječ, u biblijskim izvještajima Staroga zavjeta, označava samoga Boga koji se objavljuje kao izvor svetosti kojemu ne smije prići ništa nečisto i nedostojno njegove svetosti. Veličanstven je izvještaj opisan u Knjizi Izlaska kada se Bog očituje izraelskom narodu na brdu Sinaj u svojoj svetosti. Sav narod, zajedno sa svećenicima, dobiva naredbu da se posveti i opere svoje haljine prije nego što se objavi slava Gospodnja, ali i strogu zapovijed da ne smiju pristupati brdu. „Postavi granice naokolo brda i proglasi ga svetim (...) Ali neka svećenici i narod ne navaljuju da se popnu prema Jahvi da ne izginu”, veli Jahve Mojsiju (Izl 19,23–24).

Kao primjer mjesta koje postaje svetim po Jahvinoj prisutnosti treba također spomenuti opis kada Mojsije prilazi gorućem grmu na Horebu iz kojega dopire glas: „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo” (Izl 3,5). Sklapanjem saveza na Sinaju izraelski narod preko Mojsija od Jahve dobiva upute za izgradnju Prebivališta, pokretnoga Svetišta s Kovčegom saveza i posvećenim predmetima, gdje će Bog prebivati među svojim narodom (usp. Izl 35 – 40), prinositi mu žrtve i tako priznavati Jahvinu svetost (usp. Lev 1–7). Uvjeti obredne čistoće za svećenike (Lev 8–15) i briga za Svetinju nad svetinjama u Šatoru sastanka, povjerena Levijevim sinovima, bili su veoma strogi. O tome svjedoče riječi: „Oni neka ne ulaze ni da začas pogledaju Svetište da ne bi poginuli” (Br 4,20). Jahve također izdaje zapovijed da se poštuje svetost subote, dana potpunoga odmora za narod, kao i drugih blagdana Jahvinih: „Šest dana neka se posao obavlja, a sedmi je dan subota – dan potpunog odmora, dan svetoga zbora, kad ne smijete raditi nikakva posla. Gdje god budete boravili, subota je Jahvina” (Lev 23,3). Nadalje, Jahve po svome sluzi Mojsiju poziva sav izraelski narod na svetost: „Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: 'Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!” (Lev 19,2). Po dolasku u Obećanu zemlju, u vrijeme kralja Salomona, po božanskim uputama se gradi jeruzalemski hram – najsvetije mjesto izabranoga naroda (usp. 1 Kr 6 – 9).

Svetost kršćana

Iz ovih tek nekoliko navedenih starozavjetnih primjera razvidno je sljedeće: ponajprije, svet je Bog, ali i sve njegove riječi zapisane u Svetom pismu. Sveta su također mjesta na kojima On prebiva (zemlja, svetište, hram), osobe koje obavljaju svete čine bogoštovlja (svećenici, leviti, proroci, ali i sav narod ), predmeti koji se koriste u svetim obredima (žrtveni prinosi, odjeća i bogoslužni predmeti) i sveta su vremena (subota i drugi blagdani).

Čitajući Novi zavjet, primjećujemo samo nastavak, ali i produbljivanje nauka o svetosti. „Sveto je ime njegovo”, pjevat će Marija (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.