SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 27. 10. 2017. 12:46
Chris Navarro, Zaigrani sv. Anto

„Spakiraj četkicu za zube i spavaćicu. Idemo u Veneciju”, rekla sam prijateljici na telefon. „Pokupit ću te za par sati.” Bio je maglovit petak, blagdan Svih svetih i produženi vikend – jedan od rijetkih kad nisam imala koncert. A prijateljica je imala odmor na sveučilištu.

Piše:
Tatiana Tajči Cameron

Bez planova i opterećenja da moramo nešto kupiti ili posjetiti uobičajena turistička mjesta, vozile smo širokom i gotovo praznom talijanskom autocestom.

Ivanu sam upoznala u prvom razredu srednje škole. Sjedila je u klupi ispred mene. Na prvi pogled nismo  imale puno toga zajedničkoga. Ja sam bila zaokupljena glazbom i kazalištem, a ona gimnastikom. No kad smo počele izmjenjivati tajne o prvim ljubavima i srednjoškolskim simpatijama, prepoznale smo jedna u drugoj slične tinejdžerske nesigurnosti, strahove, ali i nadu, optimizam i radost življenja. Privlačile su nas slične knjige i filmovi. Postale smo bliske prijateljice. Ivana je bila jedina kojoj sam mogla reći sve, bez straha da će me krivo razumjeti. Imala je posebnu sposobnost ljubavi bez predrasuda. Bila je sa mnom na svakom koraku – od samoga početka na glazbenoj sceni do vrha moje pjevačke karijere. Nakon moga uspjeha nije se ni malo promijenila prema meni. Dok sam se i sama pitala tko je zapravo Tajči ispod imidža mlade vesele pjevačice, ona me je uvijek doživljavala onakvu kakva sam bila iznutra.

Molitva za drugoga

„Najprije ćemo se počastiti hotelom s četiri zvjezdice na Trgu svetog Marka u Veneciji”, najavila sam joj. Uživale smo u skupom restoranu i glamurozno namještenom hotelu. Naručile si doručak u krevet i smijale se komičnosti cijele situacije – dvije tinejdžerke u svijetu u kojemu su se našle igrom slučaja – ili možda orkestracijom nekoga većeg plana kojeg ni same nisu bile svjesne. Jedna drugu smo ohrabrivale da smo baš na pravom mjestu i da se na nama uopće ne vidi da smo provele cijelo djetinjstvo u skromnim obiteljima radničke klase.

Nakon Venecije krenule smo u Milano. Na putu smo stale u Padovi. Imale smo potrebu posjetiti crkvu sv. Ante Padovanskog. Nismo tada ni slutile koliko će život toga franjevca utjecati na naše puteve i naučiti nas imati hrabrost suočiti se s velikim i malim krizama; prolaziti kroz doline i vrhove života; odazvati se pozivu da volimo, praštamo i brinemo se za druge; stajati čvrsto na temeljima potpune ljubavi i predanja Bogu.

Tada nisam znala da je sv. Anto ostavio lagodan život da bi bio u prilici služiti onima koji nisu imali privilegije bogatih.

Nekoliko godina kasnije Ivana i ja sjedimo za doručkom u mom iznajmljenom stančiću u američkom gradiću Lancansteru, država Pennsylvania. „Vidiš kako ti se sve ostvarilo što si željela”, primijetila je tada Ivana. Nakon završene Glazbene akademije u New Yorku dobila sam glavnu ulogu u velikom mjuziklu The Miracle of Christmas. Zaista, nakon pop karijere i dalje sam živjela san koji sam još kao malo dijete imala – da kroz glazbu prenosim priče koje imaju snagu doprijeti do ljudskih srca i tamo ih obogatiti ljubavlju i radošću.
„Nisam ti nikad rekla, ali onaj dan kad smo bile kod sv. Ante, moja jedina molitva je bila da dobiješ vizu za Ameriku i da ti se otvori put prema životu koji ti želiš”, nastavila je.
Spustila sam šalicu kave na stol i osjetila kako mi suze naviru iz nekoga dubokog kutka, preko srca i pluća do grla i očiju: „Hvala ti.”

Kako netko može biti toliko nesebičan da (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.