SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 31. 01. 2020. 10:46
Piše:
Tatiana Tajči Cameron

U pauzi između dva koncerta, ugodno smještena u garderobi, iz torbe vadim kutiju bajadera. Uzimam jednu čokoladicu, odmotavam je i polako zagrizem, kao u nekom svetom ritualu. Ne radi se tu o čokoladi ili šećeru koji mi odgovara nakon emotivno intenzivnoga nastupa, nego o osjećaju koji te bajadere u meni bude.

Dotaknu mi neka spremišta u sjećanju koja su povezana s udobnošću roditeljskoga doma, stabilnosti korijena koji me povezuju s Hrvatskom koliko god daleko otišla, kao i s osjećajem pripadnosti bez kojega inače ne bih imala snage putovati po svijetu i dijeliti komadiće svoga srca s drugima. Poklonila mi ju je Alena A. iz Brčkog nakon koncerta na koji ju je pozvao njezin šef. Alena radi u klinici jednog američkog stomatologa i predsjednika odbora organizacije koja nas je pozvala da održimo koncert u teksaškom gradiću u okolici Dallasa. Došla je s tri prijateljice. Oduševile su se načinom kojim smo zabavili publiku američkim standardima, hrvatskim pjesmama i naravno specijalnom izvedbom „Hajde da ludujemo” namijenjenoj samo njima trima. „Tko bi ikad sanjao da ćemo jednom s tobom pjevati na pozornici u Teksasu!” rekla je Alena uzbuđeno. Grlila sam ih kao da se znamo sto godina, jer kad se nađemo u dalekom svijetu, nekako smo si bliži.

Životi su nas odveli daleko i koliko god se naše priče razlikuju, toliko su slične u nostalgiji i sitnicama koje nam nedostaju od doma... sitnice koje se temelje na istoj želji i težnji ka dubljoj duhovnoj povezanosti.

Živa Crkva

Tijekom mnogih godina života u Americi susrela sam puno ljudi iz domovine kao što je Alena. Neki žive u gradovima u kojima postoje hrvatske zajednice, klubovi i misije, a neki se u sredinama gdje ih je samo nekolicina samoinicijativno nađu, povežu i povremeno druže.

Kad sam prije 28 godina stigla u New York, puna neizvjesnosti o budućnosti, prvo što sam napravila bio je odlazak na jutarnju misu u hrvatsku crkvu. U to vrijeme snagu sam pronalazila u vjeri i disciplini da što češće u nju dolazim na molitvu. Pogodovao mi je mir koji sam tamo pronašla, ali to sam mogla naći i u američkim crkvama. Ono što me je vuklo nije bila crkva kao zdanje, nego živa Crkva – ljudi za koje sam znala da će imati dublje razumijevanje za moju situaciju i da će mi biti podrška. Puno mi je značilo to što mogu nedjeljom doći i zapjevati poznate i drage pjesme. Na koru u crkvi osjećala sam se kao da ću nakon mise zakoračiti na neku od ulica Zagreba, a ne njujoršku desetu aveniju.

Ali kako su obveze u školi postajale sve veće i zahtjevnije, moje vrijeme provedeno u hrvatskoj zajednici postajalo je kraće. (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]