SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 01. 12. 2017. 11:50

„Ako mislite da je Božić namijenjen vama, u krivu ste”, propovijeda svećenik u jednoj crkvi u predgrađu Philadelphije, okićenoj adventskim vijencem i velikim crvenim božićnicama. Pozlaćeni svijećnjaci blistaju na lijepo osvijetljenom oltaru, gdje mirno i poslušno sjede dva ministranta u čistim, savršeno ispeglanim albama. „Božić nije tu za vas, nego za Boga. Ne opterećujte se što biste poklonili sebi i svojima, nego što ćete prinijeti Bogu.”

Piše:
Tatiana Tajči Cameron

Razumijem njegovu poantu. Američko božićno vrijeme je ispunjeno tradicijama koje, koliko god mogu biti lijepe i bogate, tako isto mogu prijeći u bespotrebnu ekstravaganciju i pretjerivanje. Na licima prisutnih prepoznajem apatiju i umor – sigurna sam da mnogi od njih ne stignu puno razmišljati o duhovnoj strani Božića, uza sve obveze, dječje priredbe, održavanje tradicija i stalnim pritiskom od financijske nesigurnosti – od stalne brige hoće li sljedeći mjesec zadržati posao i moći platiti kredit, zdravstveno osiguranje i hrpu mjesečnih računa. Oni bogati i oni sasvim siromašni ne brinu o tome što će pridonijeti Božiću – neki će napisati velik ček nekoj crkvi ili dobrotvornoj ustanovi, a ovi drugi će iz neimaštine za dar imati samo istinsku ljubav i kroz nju prepoznati svetost i značaj Božića. Ali većina onih u sredini, koji nose najveći teret sustava, osjećat će se još i posramljeno.

U tim riječima svećenika mi nešto ne štima i odlučim mu to i reći.

„Velečasni, ja sam Tajči Cameron, pjevačica na večerašnjem božićnom koncertu”, predstavim mu se nakon mise.

„Monsinjor”, ispravi me neka žena koja stoji kraj njega. On se nasmiješi i pruži mi ruku. „Dobro došla, veselimo se večerašnjem koncertu za došašće”, ispravi me i on.

Nasmiješim se i ja njemu. U stisku ruke i njegovu pogledu osjetim da je usprkos formalnostima, čovjek otvorenoga srca i brižne duše. „Slušala sam Vašu propovijed i imam jednu primjedbu”, odmah nastavim da me slučajno ne prekine u namjeri da mu pojasnim. „Sigurno niste željeli reći da se Bog odlučio roditi od jednostavne žene u štalici bez ikakvoga komfora, proći kroz cijeli ljudski život, biti mučen i raspet na križu i umrijeti – sebi na korist i slavu.”

„Točno”, zainteresirano mi odgovori monsinjor. „Nastavi, molim.”

„Razumijem da ste željeli ukazati na to koliko smo se odmakli od istinskoga smisla i razloga za božićno slavlje, ali ljudi su toliko već iscrpljeni komercijalnim porukama i nerealnim očekivanjima svijeta u kojem živimo, da im je potrebno reći – čovječe, voljen si... Divan si... Dovoljan si... Božić se dogodio baš zbog tebe – ti si važan... Bog, Emanuel, je došao k tebi, baš k tebi.”

Dok izgovaram te riječi, osjećam kako mi se srce puni nekom posebnom radošću, a lice razvuče u veliki osmijeh. Kao da sam „uključena” u neki nevidljivi krug struje po kojemu Duh Sveti cirkulira, i prolazi i svijetli i sija kroz (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.