SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 31. 01. 2020. 10:54

Fenomen šutnje u širokoj društvenoj javnosti naših prostora uglavnom je politički motiviran. Javlja se u različitim oblicima: kao nametnuta šutnja, šutnja iz političkoga podilaženja/ oportunizma ili kao plod novokomponirane ideologije političke korektnosti.

Piše:
Marko Karamatić

Ovdje ćemo razmotriti temu nametnute šutnje nakon Drugoga svjetskog rata u svezi sa zlodjelima režima bivše države, s jedne, te temu oportunističke šutnje političkih vođa Hrvata u Bosni i Hercegovini danas, s druge strane.

Može nekome danas izgledati začudna spoznaja da je u nedavnoj prošlosti o dramatičnim događanjima završnice rata (1945) bilo zabranjeno govoriti. O tome je postojala službena istina, a svako neslaganje s njom značilo je neslaganje s režimom i izlaganje opasnom progonu. U totalitarnom režimu, kakav je bio jugoslavenski, šutnja je bila nametnuta i samorazumljiva. Zabrana govora o odgovornosti režima za njegova poratna zlodjela trajala je gotovo pola stoljeća. Vlast, proistekla iz komunističke revolucije, djelovala je nesmiljeno protiv svih onih koji su, po njihovu sudu, ugrožavali „tekovine revolucije” i djelovali „protiv naroda i države”. Te optužujuće formule, korištene su i za sasvim bezazlene „prijestupe”. Uostalom, režim je imao do savršenstva razrađen sustav kontrole preko tajnih službi i moćnoga represivnog aparata.

Marionetski režim NDH zbog svoje zločinačke hipoteke neminovno je morao nestati. Njegovim rušenjem spirala zločina nažalost nije završila, nego se, štoviše, intenzivno nastavila, sada pod crvenom zvijezdom petokrakom. Revnosni revolucionari, sljedbenici komunističke ideologije s velikim potencijalom nasilja, primarno zauzeti osiguranjem osvojene moći, kao uostalom i svi revolucionari – proveli su nesmiljene likvidacije ogromnoga broja ljudi, bez suda i dokaza krivnje, sve ih proglasivši zločincima ili, kako to bivša ministrica vanjskih poslova RH reče: Svi su oni krivi, samo im nije suđeno. O tome uostalom svjedoče stotine i stotine masovnih grobnica, najvećim dijelom još neistraženih. Time su se, nažalost, pokazali vrsnim učenicima fašista protiv kojih su se borili. Svoje su zločine s dosta uspjeha „pokrivali” nametnutom šutnjom i zastrašivanjem. U tisućama i tisućama obitelji o sudbini njihovih najbližih moglo se razgovarati samo unutar četiri zida, ne naglas, i živjeti u uzaludnoj nadi da će se možda jednom vratiti. Ta je šutnja besprijekorno funkcionirala, a nalogodavci i počinitelji zločina uživali su povlastice, mnogi štoviše okićeni ordenima.

Represija i odgovor

Uz šutnju o zlodjelima režima u poraću, poslovično je poznata „hrvatska šutnja” (1972–1989), kao posljedica ugušenoga „hrvatskog proljeća” koncem 1971. Pokušaj da se provedu reforme s ciljem demokratizacije društva završio je brutalnom represijom režima, zatvaranjima i progonima sudionika toga, kako su ga nazvali, „masovnog pokreta” (maspok). Strah od daljnje represije iznjedrio je „hrvatsku šutnju”. (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]