Radnika je premalo

Objavljeno: 19.04.2017. u 13:10Kategorija: Duhovne stranice

Isusova žalba: „Žetva je velika, ali je radnika malo,” kada se izvuče iz konteksta, zvuči gotovo cinično. Osobito pri velikoj nezaposlenosti koju moramo svuda primijetiti! Ali, mi odavno znamo da je Isus mislio na jednu „drugu žetvu” i „druge radnike” – žetvu i radnike Božjega kraljevstva!

Autor: Adalbert Ludwig Balling

Isusova žalba: „Žetva je velika, ali je radnika malo,” kada se izvuče iz konteksta, zvuči gotovo cinično. Osobito pri velikoj nezaposlenosti koju moramo svuda primijetiti! Ali, mi odavno znamo da je Isus mislio na jednu „drugu žetvu” i „druge radnike” – žetvu i radnike Božjega kraljevstva! A ipak,  iako je to rečeno starima, ova riječ  ništa manje oštro ne pogađa ni nas. „Potrebe zvanja” današnje Crkve ne mogu se prečuti. Posvuda u našoj zemlji, ali i u najvećem broju drugih zemalja na svijetu, nedostaje svećeničkih i redovničkih zvanja. Sve više je župnih zajednica koje nemaju dušobrižnika; nijednog svećenika koji bi s njima slavio euharistiju. I sve se manje mladih ljudi – tuže se biskupi – javljaju u crkvenu službu; sve manje se mladih ljudi – konstatiraju redovničke zajednice – zanimaju za samostanski život. A vjernici to osjećaju iz dana u dan: teško im je naći dušobrižnika; teško je kada trebaju „sugovornika” u svojim raznim potrebama, brigama i lutanjima u životu. Kada trebaju čovjek koji će biti uz njih kada su bolesni, poraženi ili razočarani; kada se osjećaju izgubljenima, samima, ostavljenima; kada trebaju utjehu, ozdravljenje, ljubav…

Možda se tada sjećaju biblijskih riječi: „Žetva je velika ali radnika je malo.” Možda tada čeznu za onim vremenima kada je Isus, misleći na „veliku žetvu”., k sebi pozvao dvanaest učenika i dao i ovlast „istjerivanja zlih duhova i liječenja bolesnih.” A nešto kasnije ohrabrio ih je: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubavce čistite, demone izgonite! Badava primiste, badava i dajite!”

I u kontekstu današnjih rasprava o zvanju i školovanju svećenika i redovnika zanimljiva je činjenica da Isus od svojih učenika zapravo i nije očekivao veliko obrazovanje. Oni su bili iz reda jednostavnih ljudi sa sela; po zanimanju većinom ribari. Dakle, nikakvi znanstvenici, nikakva elita! Nisu se ubrajali u intelektualce svoga vremena. Ni na koji drugi način nisu se isticali. Posve suprotno. Jednostavno, radili su svoj posao. I brinuli se za svoje obitelji – ženu i djecu.

I upravo ove ljude pozvao je Isus k sebi, pozvao ih je da mu budu učenici. Dao im nalog s „ovlastima” – liječenja, tješenja, hrabrenja, naviještanja radosti, buđenja nade. Dao im je čak i moć uskrisavanja mrtvih izgona demona! Nikakvo čudo da su se učeni ljudi onoga vremena, stručnjaci za pisma i tumačenja Božje volje, sablažnjavali. Nikakvo čudo da su se farizeji, službeni „Božji predstavnici” sukobljavali s njima i njihovim Učiteljem. Upravo ovi, koji su, kako su mislili doslovno opsluživali zakone! Nikakvo čudo da su im Isus i njegova dvanaestorica bili trn u oku!

Ali – to nam Evanđelje kaže posve jasno i nedvosmisleno – za poziv nije bila potrebna druga kvalifikacija nego „zahvaćenost” Porukom. Nije presudna bila filozofska škola, niti znanstveni naslov nego spremnost srca. Spremnost slijediti onoga koji ih je pozvao; spremnost na rizik i polaganja vlastitog života za onoga koji je sve riskirao, čak i svoje „božanstvo”, kako je primijetio Pavao, time što je postao čovjekom, jednim od nas. Pozvani su, dakle, bili najprije „zahvaćeni Božjom Porukom”, bili su srcem uvjereni, karizmatici ljubavi.

Zašto – pitaju s pravom mnogi danas – zašto danas nedostaje „radnika u vinogradu Božjem”? Zašto je tako malo pozvanih? Zašto ih se tako malo da oduševiti, „zaraziti, povući? Zašto, umjesto toga, posvuda govorimo o „krizi duhovnih zvanja”? Ne leži li odgovor u tome da se premalo odlučujemo? Da ne želimo ući u bilo kakav rizik, pogotovo ne u „duhovnom životu”? Leži li to u sve većoj „površnosti vjerskog života”? Ili je to činjenica da nam je „predobro”? Da zbog pukog potrošačkog razmišljanja ne želimo više „badava” raditi? Za Božju nagradu? „Badava ste primili, badava dajite“, rekao je Isus svojim učenicima.

A danas? Nije li sve financijski regulirano? Financijski osigurano? Financijski ostvarivo?

Ili, ni ovo pitanje ne smijemo zaboraviti – nedostaje li onih koji „mole za zvanje”? Tko još slijedi Isusov nalog: „Molite Gospodara žetve da pošalje radnike za žetvu svoju!”?

Molimo li premalo usrdno, premalo odgovorno, premalo uvjereni u to da Bog naše molitve može uslišati?

Svejedno gdje vidjeli težište „krize zvanja”, svima nam je upućen poziv. Svi mi smo Crkva. Svi smo poslanici Božji. Poslani ljudima naviještati Radosnu poruku.

Francuski pjesnik Sait-Exupery zapaža nešto ispravno kada piše: „Veličina se jednog poziva sastoji možda prije svega u tome da on prikuplja ljude. Postoji samo jedna istinska radost: susret s ljudima.”

Tko ljude želi voditi Bogu, mora to raditi u skromnosti. „Poniznost je ljudima svojstveno dostojanstvo pred Bogom”, rekla je Gertrud von le Fort. Poniznost i skromnost su pretpostavke za one koji žele biti Isusovi učenici. „Nijedna naša riječ ne vrijedi ništa ako ne dolazi iznutra. Riječi koje svjetlo Kristovo ne predaju dalje, umnažaju tamu” (Majka Tereza). Samo ponizni, samo skromni smije naviještati silna Božja djela.

„Što se čovjek više približava Bogu, to više mu je potrebna poniznost; inače, sve je badava” (Terezija Avilska). Isusov izbor apostola, pozivanje dvanaestorice nije bilo slučajno. Ono je bilo pozivanje jednostavnih, skromnih, poniznih. Samo je njima želio povjeriti svoju Poruku. Samo njima prepustiti žetvu. I onda je žetva bila velika; i onda je radnika bilo malo. Ali njih malo, koje je Isus pozvao, slijedilo je poziv. I danas on poziva muškarce i žene u svoju službu. Na nama je hoćemo li slijediti ovaj poziv; hoćemo li i drugima posredovati poziv; jesmo li, uopće, spremni moliti za zvanja?! Za radnike u žetvi Gospodnjoj…

Preuzeto iz knjige: Adalbert Ludwig Balling, Bog je dobar

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Sretan Uskrs

Na današnji dan

Fra Jeronim (Ivan) Mihaljević

(Golinjevo kraj Livna, 20. VI. 1835. – 26. IV. 1894.). Vršio je službu župnika u Suhom Polju (1890.-1894.) gdje je opremljen svetim sakramentima i umro od velike vrućice. Pokopan je u groblju sela Osmanlije suhopoljske župe. Fra Miroslav Džaja ističe da mu svijet hodočasti na grob i moli njegov zagovor, što znači da je umro na glasu svetosti.

Na vrh