Knjiga „Nula jedan posto čovjek”: Funkcije prazne, ljudskost obnavlja

Objavljeno: 07.04.2017. u 10:51 | Autor: Svjetlo riječi | Kategorija: Kultura

„Nula jedan posto čovjek” Dražena Zetića manje je naslov, a više upozorenje da su baterije humanosti gotovo posve ispražnjene, te da društvo u kojem živimo potrebuje obnovu koja se zrcali u važnosti čovjeka kao sadržaja života, a ne funkcije kao forme koja mu je nametnuta.

Piše: Branko Sekulić

Funkcije naime prazne, a ljudskost obnavlja, što Zetić jako dobro prikazuje kroz tri aspekta zbirke – Molitva za skitnice, Hoće li oblaci zasuziti, Nazeble duše –, dakle, kroz poglavlja posvećena potrebitima, njoj i sebi, mada se na momente uopće ne osjeća razlika među ovim kategorijama – „biti beskućnik u tuđem gradu nije lahko (…došao sam u Zagreb s jednom torbom i dvadeset kuna u džepu)” (str. 39). Također, posebno upada u oči i autorova poetika bazirana na jeziku nepopravljiva romantika kojim pokušava izbrusiti egzistencijalističku oštrinu među ovim spomenutim, nametnutim i samonametnutim sudbinama. Međutim, ta romantičnost ga nipošto ne svrstava u red nedorečena sanjara ili poroznog patetika, jer on je u potpunosti svjestan igre na koju je pristao – „O ratu ne mogu ništa reći. Ne ratujem ni danas!” (str. 50). Što je stav iz kojeg vuče otpor ambisu svakodnevnice – „Ovdje, gdje stojim, prije pedeset godina – objesio se čovjek iz sela. Hoće li molitve pomoći da se ta duša vine u nebesa… Molit ću…” (str. 18.)“. No, ovaj otpor ne proizlazi iz njegova optimizma, jer on optimist i nije – „Čitav život prođe nam u čupanju korova oko nekoliko staza kojim nam je suđeno koračati.“ (str. 29) –, već je on čovjek nade, onaj dakle, koji ne pretpostavlja, već vjeruje – „Zakoračim u nepoznato. Još danas! Još sada! Iz ovih stopa! Neće me omesti ni magla, ni ljudi. Nitko!” (str. 27). To je pak karakteristika koja Zetićevu romantizmu neosporno pridodaje na vrijednosti, ali i na vjerodostojnosti, s obzirom da ona ne ostaje na visinama, već se spušta do razine potplata koje dodiruju asfalt po kojem se gazi. Zetić naime misaonu vertikalu i horizontalni preživljavački nagon objedinjuje u jednoj točki, točki vlastite svakodnevnice unutar koje se jasno susreće sa stvarnošću koja ga okružuje – „To je moj put: koračati gdje se moja misao pruža. Nema više kraja… sada postoje samo ceste na kojima mišlju koračam!” (str. 27). No, istodobno on priziva svijet u kojem bi recimo, ljubavni jadi bili veći problem od gladi i neimaštine, što ga nipošto ne čini mekim pjesnikom, jer bi bilo vrlo naivno ne uvidjeti da takav pristup sadržava krik revolucionara koji jasno ističe razliku između dobrovoljnog i prisilnog skitanja.

Dražen Zetić upravo na ovoj razlici inzistira, što i potvrđuje činjenicom da je preostalih 0,1 % svoje baterije, dostatnih isključivo za jedan hitan poziv, uputio odbačenima – „Sav prihod od prodaje knjige namijenjen je beskućnicima i socijalno ugroženim osobama” (str. 52). No, istovremeno može biti uzeto da sa tih iznimno slabašnih 0,1 % baterije, Zetić u diogenskom maniru osvjetljava ono istinski bitno, upozoravajući odakle uistinu sve počinje – „Rađanje djetešca u susjedstvu. U obližnjem kvartu… staroj gradskoj bolnici… u Betlehemu… U majušnom kutku sirota ljudska srca…” (str. 9). Odatle naime započinje priča o razlici između pravde i jednakosti, želje i mogućnosti, prisilnog i dobrovoljnog siromaštva, između ljubavnih jada i onih koji ih iz raznih razloga nikada nisu ni imali prilike okusiti. Tu naime počinje priča o razlici između neutemeljenog idealizma i sirovosti utopije kakvu gaji Dražen Zetić, poradi čega se može zaključiti kako će njegovih 0,1 % trajati puno duže, nego nečijih 99,9 %.


Čuvaj me kao zjenice oka. Sakrij. Ne smrvi kao prah na vjetru.

Pogazi kao blato na putu. Ne donosi mi suze.
Ne razbij me nizašto kao običnu zdjelu za jutarnji objed.
Zasvagda se brini. Ne daj da uvenem kao mlada zelen.
Probudi me zorom jutarnjom. Okući lijepim ognjištem.
Razvedri lice osmijehom. Ne vodi me u suhe doline.
Ljubi… samo ljubi.

Psalam obezdrumljenih ljudi
(prema psalmima)

Dražen Zetić

0,1% ČOVJEK. Dražen Zetić. Zagreb: Humanitarna udruga Fajter, 2016. 52 str. ISBN: 978-953-59358-0-3.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Sretan Uskrs

Na današnji dan

Fra Jeronim (Ivan) Mihaljević

(Golinjevo kraj Livna, 20. VI. 1835. – 26. IV. 1894.). Vršio je službu župnika u Suhom Polju (1890.-1894.) gdje je opremljen svetim sakramentima i umro od velike vrućice. Pokopan je u groblju sela Osmanlije suhopoljske župe. Fra Miroslav Džaja ističe da mu svijet hodočasti na grob i moli njegov zagovor, što znači da je umro na glasu svetosti.

Na vrh