Primi ljubav raširenih ruku

Objavljeno: 06.04.2017. u 11:04Kategorija: Duhovne stranice

„Ja želim živjeti. Ne nakon izlječenja, nego u svakom trenutku. Sada. Bez straha. Korak po korak, dah po dah... uz Boga, životnu radost i ljubav.”

Piše: Tatiana Tajči Cameron

Zašto ponekad neki od nas, sputani boli, očajavaju pod križem umjesto da siđu s Golgote, prihvate radost obećanoga novoga života i uistinu dožive snagu Uskrsa?

Bol možemo spoznati. Stoput smo ju već osjetili, prošli kroz nju, čak je i uspjeli kontrolirati. Pronašli smo kojekakva sredstva kojima ju nakratko umrtvimo. Prihvaćamo ju kao kronično stanje naše ljudske naravi.

Duboka radost življenja, ushićenje i osjećaj slobode u Ljubavi koja nas prihvaća i voli je nešto s čime mnogi od nas nemaju puno iskustva. Nitko od nas se ne sjeća radosti rođenja, prvoga zagrljaja i sigurnosti majčine topline, prvih osmijeha i radosti roditelja što postojimo. S druge strane, naša svijest vrlo brižno pohranjuje sjećanje na trenutke boli i straha u kojima smo kao djeca bili prekoreni, u kojima su nam rekli da nismo dobri, da smo nepristojni, nezahvalni, lijeni, uprljani, ružni ili, jednostavno, nevaljali. Ako smo i doživjeli romantičnu ljubav koja nas je obnovila i dala nam novi smisao, motiv za život, gotovo uvijek smo uz nju osjetili i bol - bol rastanaka (makar i trenutnih) ili bol zbog nemoći da olakšamo patnju onom tko nam je drag. Trenuci radosti nam se čine tako kratki, dok nam se bol duboko urezuje u srce i stvara ožiljke koji nas zauvijek podsjećaju da život donosi i patnju.

Nije ni čudno da nam je onda teško napustiti očaj i prepustiti se Ljubavi koja kaže ja sam preuzeo tvoju patnju jer te volim. Ta Ljubav ne traži od nas ništa drugo nego povjerenje i odluku da se prestanemo tvrdoglavo i prestrašeno držati boli.

Prije jedanaest godina spremala sam se na turneju korizmenih koncerata kada sam primila poziv iz Hrvatske. Rekli su mi da je moj otac obolio od raka i da prognoza nije dobra. Sljedećih 40 dana pjevala sam o Isusovoj muci i molila da taj kalež mimoiđe moga tatu. Iako sam te godine pjevala na uskrsnoj misi, nisam doživjela radost Uskrsa. Ostala sam ispod križa žalosna i prestrašena. Uz tatu sam provela tri posljednja mjeseca njegovoga života, nemoćna da mu pomognem. Nakon njegovoga odlaska zapala sam u veliku tugu. Nisam sebi mogla oprostiti propušteno vrijeme. Daleko sam rodila sinove koji nisu imali priliku upoznati djeda Stanka, njegovu radost i ogromnu ljubav prema ljudima i životu. Tuga je postupno prerasla u depresiju, a depresija u anksioznost i napade panike. U nedostatku životne radosti i tijelo se prilagodi izlučujući određene hormone. Kemijska ravnoteža se naruši i zatvori nas u krug kliničke depresije.

Katolički prijatelji su mi savjetovali da provodim više vremena u molitvi, da se molim za zagovor nekom svecu, da se oslonim na Boga jer mi samo on može pomoći. Ali što sam se ja više molila, to sam dublje zapadala u tminu. Bog se nije oglašavao... Barem ne na onaj način koji sam zamislila - kao čudo koje bi otjeralo moju depresiju poput čarobnoga štapića. Kako se čudo nije događalo, pomislila sam kako sam nevrijedna, nedorasla i loša - jer i Bog ignorira moje molitve. Ljudi oko mene su se hvalili pričama o iscjeljenju, dok sam ja sve više tonula u laži da se ne znam ni moliti, da moje molitve ne dopiru do Svemogućega.

(...)


Cijeli tekst iz rubrike O radosti življenja pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.

Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Sretan Uskrs

Na današnji dan

Fra Jeronim (Ivan) Mihaljević

(Golinjevo kraj Livna, 20. VI. 1835. – 26. IV. 1894.). Vršio je službu župnika u Suhom Polju (1890.-1894.) gdje je opremljen svetim sakramentima i umro od velike vrućice. Pokopan je u groblju sela Osmanlije suhopoljske župe. Fra Miroslav Džaja ističe da mu svijet hodočasti na grob i moli njegov zagovor, što znači da je umro na glasu svetosti.

Na vrh