Pitaš me, dijete...

Objavljeno: 20.03.2017. u 10:07Kategorija: Književnost

Piše: Miljenka Koštro


Dan se slegao. Sunce otpuzalo zapadu. Ja zagledana u ovaj trenutak, u ovaj odlazeći dan, u sutra, u nedogled... Ne znam jesam li više zagledana očima ili srcem? Razmišljam: dlanovi čovjeka brišu suze, grle, iščekuju svitanje, zaustavljaju nasilje... Sve već poznato. No, dlanovi čovjeka pune škrinju boli, trgaju nedozrelo voće, mlade pupoljke, ljubavi i ljepoti oduzimaju pravo glasa... Zašto, upitam se?

Kad bi se pitalo dječju bezazlenost i razigranost? Kad bi se pitalo majčinsku privrženost? Kad bi se pitalo... Prilazi mi dijete. Dijete puno znatiželje, s mišlju kako majka zna sve odgovore.

– Tko je posadio cvijeće na livadi, stabla u šumi, more ispunio vodom...? Tko je stvorio pčele, mrave, mušice, leptire, ptice, ribe...? Pitaš me dijete.

– Da, sve je netko stvorio. A ti mi, dijete, jučer, za Majčin dan, ubra stručak šarenih cvjetova. Najljepši je, ta ti mi ga pruži. Livada se nije ljutila. Nudila je još.

Ti me i dalje pitaš: Tko je postavio bistri potočić u naše selo?

– Dijete, netko je i bistri potočić postavio u naše selo da utažimo žeđ, da umivamo lice.

– A tko je, majko, u naše selo dozvao vjetar i jutro bijelo?

– Znaj, dijete, i njih je netko pozvao u naše selo.

– Tko je rodio Sunce, zvijezde i Mjesec žut?

– Ti želiš znati, dijete, tko ti osvjetljava životni put.

– Tko mi je podario snove, osmijeh, slobodu, proljeće, tvoju riječ milu, tatu i tebe majko?

– I to želiš znati.

– Ova ljepota trajanja dolazi iz ljubavi i dobrote, iz ruku Svemogućega. Svaki dan primamo te njegove neizmjerne darove. I mi pripadamo ljepoti trajanja ovoga svijeta, ovog zagonetnog svemira. I nama kapi kiše pričaju, mirisni cvjetovi cvjetaju, ptice pjevaju, zore sviću, Sunce se iznova rađa... I naš alat su ljubav i dobrota, ali i zloća. Možemo svu ovu ljepotu dobrotom i ljubavlju učiniti još ljepšom, ili je uništavati zloćom. I mi bismo trebali ovoj ljepoti, koja nas okružuje, štošta uzvratiti.

– I nas, ljude, netko je rodio, dijete. Zastani, podigni pogled i još jednom pogledaj oko sebe u darovanu ljepotu. Postavi mi novo pitanje, jedno, dva, tri,... Pitaj me, dijete! Majke puno znaju. No, nemoj očekivati da znam sve odgovore, jer sve odgovore zna samo Onaj koji je sve stvorio. Znaj, život može biti ispunjen i pored mnogih neispunjenih želja i nedorečenih odgovora. Zato, otvori oči, zagrli život, uzleti na krilima nade i spoznaj da će ovakva pitanja jednom biti tebi postavljena. Primijeti ljepotu u poljupcu vremena, u čaroliji svitanja. Spoznaj ljepotu. Njoj pripadaš.

– I ja sam bila dijete. Mnoga pitanja sam postavljala svojim roditeljima. Kao dijete, neke odgovore nisam razumjela, ali to me nije spriječilo da i dalje postavljam pitanja, da tragam.

– Kako se grli život, pitaš me, dijete? Odgovaram: ljubavlju, strpljenjem, istinom, dobrotom, radom, riječju, tolerancijom, povjerenjem, mirom, nadom...

– Nauči me grliti život, majko!

– Trudim se, dijete!

– A tko donosi sukobe i ratove, laži i prevare? Pitaš me, dijete. Što ću ti odgovoriti?

– Nažalost, ponekad čovjek prezire ljepotu, prezire čaroliju svitanja. Bez obzira na sve, znaj dijete, ti si vrhunac ljepote. Ti si ljubav u najljepšem obliku. Zaslužuješ bezbrižno djetinjstvo. Rijekom života trebaju teći: dobra namjera, mir, ljubav, ljepota, riječ, čarolija svitanja, nada...

S tim mislima je stasala i ova kratka priča koja je krenula u susret jednom ljepšem i humanijem svijetu. Nadam se da će se taj susret i dogoditi. Majka i dijete to, svakako žele.

Zagrlim život grleći dijete. Zagrlim... Zagrli... Zagrlite... Zagrlimo... Zagrlismo! Živimo život!

– Pitaj me dijete, još me pitaj! Uči dijete, svaki dan uči. Rasti! Korak usmjeri prema darovanoj ljepoti. Zagrli život nevinošću djeteta! Čarolija svitanja pomoći će pronaći odgovore na neka pitanja. Novi dan očekuje tvoj zagrljaj. Nemoj ga iznevjeriti ni kada on tebe razočara. Rasti, moja topla zrako sunca. Kuda god se osvrnem vidim tebe. Valjda majka ne umije drugačije? Da svijet gleda očima djeteta, vidio bi proljeće puno života, bezazlene igre i radost u zagrljaju vremena. No svijet gleda očima svijeta.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Franjevačka karizma u Bosni

Na današnji dan

Fra Bono Benić

(Čatići kraj Kaknja, oko 1708. – Sutjeska, 25. III. 1785.). U Sutjesci je stekao osnovnu i srednju izobrazbu. Studij je pohađao u Cremoni u Italiji. U Bosni Srebrenoj obavljao je pastoralne, odgojne, nastavne i upravne službe. Predavao je filozofiju u Šibeniku i Zaostrogu, bio odgojitelj u novicijatu u Sutjesci, deset godina u službi gvardijana u Sutjesci, Fojnici i Kreševu, župnika u Varešu. Službovao je u upravi Bosne Srebrene u svojstvu definitora i kustosa, a u dva maha biran je za provincijala Bosne Srebrene. U rukopisu je ostavio vrijedno djelo koje je u novije vrijeme objavljeno pod naslovom Ljetopis sutješkoga samostana.

Na vrh