Fra Petar Anđelović – Odraz bosanskog fratra

Objavljeno: 19.03.2017. u 08:01 | Autor: Svjetlo riječi | Kategorija: OFM BIH

Život ljudi za vrijeme SFRJ bio je dosta drugačiji od života danas. Narod je po selima bio siromašniji, bavio se većinom poljoprivredom i rijetki su pohađali visoke studije. Sloboda u svim segmentima ljudskog, duhovnog i moralnog života bila je ograničena. Tako je bilo i u selu u kojem je rođen fra Petar.

fra Mihael Anđelović

Obitelj mu je bila velika i puno se radilo da bi svi imali ono potrebno za život. Mladić krsnog imena Marko, osluškujući glas koji ga zove, odlučio se poći nekim drugim putem i načinom života od onoga kojeg su živjeli ostali stanovnici ovog malog sela i njegovi vršnjaci. Put u Visoko bio je skup i otac je morao prodati kravu i mnogo ljetine da bi sin mogao otići putem na koji ga je Bog pozvao. Sve ostalo što se dogodilo jedna je divna povijest i sjećanje koje nikada neće izblijedjeti kada se spomene njegovo ime i prezime.

Krsnim imenom Marko

Fra Petar je rođen 9. prosinca 1937. godine u mjestu Boće kod Brčkog. Otac Petar i majka Mara r. Plavotić dali su mu krsno ime Marko. Nakon završene osnovne četverogodišnje škole koju je pohađao u rodnom mjestu od 1945. do 1949., odlazi u Visoko. Tamo je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji završio srednjoškolsko obrazovanje dvokratno, u vremenskom razdoblju od 1949. do 1955. te od 1956. do 1958. U međuvremenu je stupio u Franjevački red, 14. srpnja 1955. u Kraljevoj Sutjesci, kada je franjevački habit obukao pred tadašnjim provincijalom fra Borisom Ilovačom. Isti provincijal primio je u istom mjestu i njegove jednostavne zavjete 15. srpnja 1956.

Nakon završetka srednje škole odslužio je vojni rok u JNA od 1958. do 1960. u slavonskoj Požegi i u Tuzli. Filozofsko teološki studij završio je na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu od 1960. do 1964. i u njemačkoj Fuldi od 1964. do 1966. Nešto kasnije pohađao je studij na Institutu za publicistiku Filozofskog fakulteta u Münsteru u Njemačkoj. Tada se uključio u mirovne pokrete mira za Nigeriju, Bijafru i druge krajeve svijeta. Svečane zavjete položio je u ruke provincijala fra Vjekoslava Zirduma u Sarajevu 8. prosinca 1964. godine. Vrhbosanski nadbiskup dr. Marko Alaupović podijelio mu je 1964. godine sve stupnjeve svećeničkog reda: u Sarajevu 23. veljače subđakonat i 15. ožujka đakonat, a u Gučoj Gori 12. srpnja prezbiterat.

Vodio zajednicu kroz teško vrijeme

Pastoralno je djelovao u Njemačkoj i BiH. Nakon svećeničkog ređenja u Sarajevu 1964. godine odlazi u Njemačku gdje je pastoralno djelovao u više župa. U vremenu koje je proveo u Njemačkoj od 1964. do 1972., najduže je djelovao kao kapelan u Essenu. Vrativši se u Bosnu i Hercegovinu, bio je definitor, član Uprave Provincije od 1973. do 1976. godine. Potom je obnašao službu tajnika Provincije od 1976. sve do 1982. godine. Također je u tome razdoblju bio i urednik Bosne Srebrene, službeno-informativnog glasila Franjevačkog provincijalata u Sarajevu. Nakon službe tajnika Provincije, seli u Zenicu gdje je bio župnik od 1982. do 1985. godine. Poslije ove službe postao je gvardijan samostana sv. Ante na Bistriku, i to u razdoblju od 1985. do 1991.

Na provincijskom kapitulu 1991. godine, kada je Bosna Srebrena obilježavala 700. obljetnicu svoje nazočnosti na tlu Bosne i Hercegovine, izabran je za provincijala bosanskih franjevaca i tu je službu obnašao sljedećih devet godina. U sjećanju Provincije on će ostati zapamćen kao provincijal koji je vodio zajednicu kroz teško vrijeme rata i poraća od 1991. do 2000. godine. Ovo vrijeme po stradanjima ljudi, čitavih zajednica i naroda u BiH, po nestanku i beznađu čitavih zavičaja, urušavanju svih vrednota i struktura, usporedivo je po svojoj tragičnosti tek s nekoliko najtežih godina u sedmostoljetnoj povijesti franjevaca u BiH. Franjevci Bosne Srebrene na čelu s fra Petrom ispunili su svoju tešku zadaću koja im je bila postavljena. Uspjeli su očuvati sedmostoljetnu povijest Bosne Srebrene, svoju vjeru i svoj hrvatski narod. Upravo je zbog toga vremena ostao najviše zapamćen u srcima i sjećanjima mnogih ljudi, različitih konfesija, narodnosti, jezika i kultura.

Ostao je drag narodu zato što je ispunjavao svoju zadaću besprijekorno i što je živio jednostavan život ljubeći ljude bez obzira kako se zovu i odakle dolaze. Poštivao je svakog čovjeka, njegovu vjersku, nacionalnu i bilo koju drugu pripadnost. Uvijek se zalagao za samostalnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će vladati ravnopravnost između tri konstitutivna naroda. Godine 2000. ponovno je postavljen za gvardijana samostana sv. Ante na Bistriku i tu je funkciju obavljao do 2003. godine. Bio je također član Glavnog odbora Helsinškog komiteta za BiH te zamjenik direktora Kruha sv. Ante. Od 2003. bio je provincijski i nacionalni asistent Franjevačkog svjetovnog reda u BiH i to mu je bila posljednja služba koju je vršio u Provinciji Bosni Srebrenoj. U Provinciji je neumorno djelovao preko 40 godina te ostvario vrlo značajan uspjeh.

Ljubav prema čitanju i pisanju

Bio je čovjek koji je volio puno čitati, a nije se ustezao ni pisati. Svoja je teološka, vjernička, moralna i domoljubna razmišljanja uvijek htio podijeliti s drugima. Ništa nije htio zadržati za sebe te se slobodno može reći da je ta ljubav prema drugim ljudima, a nadasve domovini, glavni razlog nastajanja njegovih knjiga bez kojih se neće moći pisati suvremena povijest.

Već se kao gimnazijalac i student isticao nastupima literarnog sadržaja na sjednicama đačkog zbora Serafska Imakulata i studentskoga Jukić. Budući da ga je put odveo na studij publicistike u Njemačku, počeo se baviti pitanjima i problemima korištenja suvremenih sredstava komuniciranja u naviještanju evanđelja. Objavio je brojne znanstvene i stručne radove u stranim i domaćim publikacijama. Za vrijeme boravka u Njemačkoj surađivao je u esenskom listu Ruhrwort i još nekim drugim periodičkim publikacijama u kojima je objavio nekoliko članaka. Također je objavio velik broj članaka u publikacijama bosanskih franjevaca Dobri Pastir (1966.), Bosna Srebrena (1969., 1971., 1973., 1976., 1981., 1984., 1987.), Jukić (1972., 1980.), Bosna franciscana (1997., 2000.). Objavljivao je članke i u reviji Nova et vetera (1980., 1982., 1986.), Kalendar svetog Ante (2005. – 2007.) i Svjetlu riječi od 1983. pa sve do svoje smrti. Priloge je objavljivao u Kani, Slobodnoj Dalmaciji i drugim hrvatskim i bosanskohercegovačkim dnevnim, tjednim i mjesečnim kako vjerskim tako i svjetovnim publikacijama.

U svojim je pak objavljenim knjigama pisao o posljednjim političkim, društvenim, kulturnim i vjerskim događajima te o franjevačkom poslanju. Njegove su knjige prožete dubokom vjerom i pisane su vjernički i franjevački. Odraz su bosanskog fratra koji je kroz stoljeća ostao stalan i čvrst u svojoj vjeri te svjedoči s kolikom se ljubavlju čovjek može odnositi prema vlastitoj Provinciji, svojoj subraći i vjernicima, kao i svojoj domovini. Njegove knjige su: Mi ostajemo (Zagreb, 1995.), Vjerni Bogu vjerni Bosni (Sarajevo, 2000.), Bosanski franjevci na pragu trećega tisućljeća (Sarajevo, 2003.), Stvarnost(i) okom vjernika (Sarajevo, 2004.), Franjevačka karizma u 26 slika (Sarajevo, 2006.), Fratar i njegova Bosna (Sarajevo, 2007.), Slobodni u slobodnoj Crk­vi (Sarajevo, 2009.).

Godine 2007. dijagnosticirana mu je ciroza jetre u poodmakloj fazi. Zahvaljujući zdravstvenom osoblju bolnice Koševo i vlastitoj upornosti i disciplini brzo se oporavio te se vratio u samostan na Bistrik. Nekoliko dana prije smrti žalio se na bolove u predjelu kuka desne noge, ali se nadao da će bolovi prestati te nije htio tražiti pomoć liječnika. Teško bolestan preminuo je u srijedu, 14. siječnja 2009. godine, u samostanu na Bistriku. Sahranjen je 16. siječnja na groblju u Dubravama kod Brčkog, a misu zadušnicu predvodio je tadašnji provincijal Bosne Srebrene fra Mijo Džolan.

Aktualan u BiH i šire

Fra Petar je za života primio veliki broj društvenih priznanja koja su svjedok njegova rada i zalaganja za bolje društveno stanje. Najznačajnija su Zlatna plaketa Lige humanista, Menschenrechtspreis njemačke zaklade Friedrich Ebert (1997.), priznanje od asocijacije Antonietta Labisi iz Italije (2000.), nagrada Sloboda Međunarodnog centra za mir iz Sarajeva za doprinos humanizmu, borbi za ljudska prava i slobodu u BiH, Europi i svijetu (2003.), Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva (2004.), Povelja Saveza logoraša BiH, Orden Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske (dodijelio predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić, 2007. godine) i nagrada Udruženja izdavača i knjižara BiH za najboljeg autora u 2007. godini.

Koliko je i što je ovaj čovjek, svećenik franjevac, intelektualac, teolog i publicist učinio za svoga života jest tema o kojoj se često razgovara, raspravlja i piše, tema koja je vrlo aktualna u Bosni i Hercegovini, ali i šire. Pored svega što je ovdje o njemu napisano, treba istaknuti ono najvažnije što je on stalno naglašavao i što bi danas moglo poslužiti nama u Bosni i Hercegovini kako bi naša domovina mogla napredovati i biti mjesto radosti, veselja i zajedničkog života. Ne može vjerovati u Boga onaj tko ne vjeruje u čovjeka, znao bi reći fra Petar. Poznat je bio i po izjavi: Neće nas Bog pitati tko nam je sunarodnjak.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Franjevačka karizma u Bosni

Na današnji dan

Fra Bono Benić

(Čatići kraj Kaknja, oko 1708. – Sutjeska, 25. III. 1785.). U Sutjesci je stekao osnovnu i srednju izobrazbu. Studij je pohađao u Cremoni u Italiji. U Bosni Srebrenoj obavljao je pastoralne, odgojne, nastavne i upravne službe. Predavao je filozofiju u Šibeniku i Zaostrogu, bio odgojitelj u novicijatu u Sutjesci, deset godina u službi gvardijana u Sutjesci, Fojnici i Kreševu, župnika u Varešu. Službovao je u upravi Bosne Srebrene u svojstvu definitora i kustosa, a u dva maha biran je za provincijala Bosne Srebrene. U rukopisu je ostavio vrijedno djelo koje je u novije vrijeme objavljeno pod naslovom Ljetopis sutješkoga samostana.

Na vrh