Andrićeve priče/pripovijetke/pripovetke

Objavljeno: 13.03.2017. u 11:01 | Autor: Svjetlo riječi | Kategorija: Kultura

Na današnji dan, 13. marta 1975. godine, u Beogradu je umro nobelovac Ivo Andrić, „pisac sve Bosne”.

Piše: Kruno PRANJIĆ

Vjerovati je Ivi Andriću da se uočavanjem, osvješćivanjem, proučavanjem – mržnja može zapriječiti (bolje nego liječiti).

Na tragu Tolstojeva opredjeljenja, i Andrić se u jednom razgovoru izjasnio o tome da nikoja umjetnička struja ne oslobađa umjetnika od sudjelovanja u životu društva. Po ugledu na takvu svrstanost/opredijeljenost ni potpisani se interpretator ne ustručava postaviti prizeman/stereotipan upit: a kakva bi pouka/poruka bila Priča iz Japana (u Konzorovu izdanju uvodna)? E pa, ovakva: ponajprije, siže ove minijature od priče govori o nekom negdje društveno-političkom prekretu kad Tristoipedesetorica urotnika-prognanika preuzeše vlast nakon smrti s okrutnosti omražene carice, pa udariše u jagmu za činovima vlâsti i častima kao naknadama za zavjerenički angažman, no prebrojivši se u svečanome vijećanju, vidjeli su da cigli jedan nedostaje: pjesnik M. I.; ovaj im pisano otpovjedio da pjesnik napušta one kojima (odjednom) biva dobro, ostajući vjeran tek onima koji su u nevolji, a da mu se, nadasve, ne jede od lovačkoga plijena. Tristočetrdesetidevetorica samo odmahnuše na ova (moralistička/idealistička) zanovijetanja, a sam pjesnik ogledat će se za "angažmanom" koje nove, neostvarene zamisli i neizvojevane težnje kako bi ostao bez štete po svoju dušu ne (pod)noseći vlasti...; pa interpretator, sad, "učinski" dekodira ne samo poruku već i pouku ove Priče: da je traženje važnije/vrednije od nalaženja; da je dosezanje ideala preče od dosegnuća; da je više čara kad od ideala nejma šićara; jer da ostvareni ideali često zglajzaju bivajući postvareni (npr. valutnoobankovljeni, orezidencijaleni, "BMWirani", "ozrakomlaćeni", “ojahtćeni" ili kako-im-već-drago "osinekurirani"... Jer: tako se ideali srozavaju u svoju nakaradu... A pjesnik si spašava dušu ostajući vjeran (trima temeljnim vrlinama budizma): sućuti, strpljivosti i samoodricanju...

Među priče hazardan (potpisan „predgovordžija”) ugurao je i dvije diskurzivne rasprave:

1. Pjesma nad pjesmama (1924), Andrićeva, unekoliko i polemična, interpretacija je tê najljubavnije/najerotskije himne, sastavnicom koja je, i to žestoko kontroverznom, Staroga zavjeta, gdje se naš pjesnik upustio u suptilan disput, neokončan prijepor o duhovnosti tjelesnosti i obratno – o karnalnosti spiritualnosti, alias o doslovnosti ili alegoričnosti toga predloška.

2. Legenda o Sv. Francisku iz Asizija Andrićev je referencijalan esej o 700. obljetnici (1926) smrti utemeljitelja pokreta svetoga siromaštva, sveopće ljubavi, usrdne predanosti majčici naravi/prirodi, miroljublju pacifizmu/irenizmu...

Pobuda da se ta dva nefikcionalna teksta pridodadnu pričama odatle je što su ona, oba, posredno i pretpostavljivo "psihogramatska" za autora im, jer Andrić sâm, vrlinama osobne neslavičnosti, ustrpljivosti, samozatajnosti a mudrosti, ljubavi za sve što diše i bitiše (odreda "franjinske" značajke po zavještajnoj predsmrtnoj svečevoj Pjêsni bratu suncuCantico del frate sole), a i jedan ga fratar-prijatelj ovako lapidarno ocrtao: Ivo je skrušen, pametan i tačan čovjek – ni fratri mu nisu ravni..., pa stoga bit će da međ’ prezimenom ter imenom si zavređuje simbolički, častan – iako tek jednokratno, prigodan – pridjevak: Andrić fra Ivo!?

Strah i mržnja u Bosni (kroz bosanska pismèna)

Statistička većina Andrićeva opusa tematski je vezana uz zavičajnu mu Bosnu, njezinu historiju, njezine ljude i običaje, ponašanje, tradiciju, legende, ali i uz specifične, endemične čak: strah i mržnju!

Zna se da je Andrić obilazio bosanske franjevačke samostane (na tlu Bosne već preko sedam stoljeća), da je studiozno iščitavao njihove rukopisne i tiskane tekstove, osobito ljetopise (desetak njegovih kratkih priča ima za protagoniste braću franciskane); u jednome tako, istina, homiletičkom, dakle: propovjedničko-nabožnom tekstu, čitamo književnosno faktografijske zapise kako su u Bosni XVII. stoljeća mnoge "poštene kuće i obitelji od vojske bile utrnute"; kako su mnogi starci bili u "sužanjstvo odvedeni", a mnogi da su izginuli mladići... gradovi da su bili popaljeni i opustjeli, a "zakoni božji pod noge udareni", djevice oskvrnute... (Stjepan Margitić, Fala od sveti, Venetiis 1708)

U drugome jednom tekstu, s nadnevkom iz godine 1690, čitamo doslovce: Pomrlo mnogo naroda od glada... Kud god se makneš, leže mrtvaci, niti se kopaju, niti ima tko... U Sarajevu izjedoše djeca mater mrtvu, u Banjoj Luci koga bi objesili u noći bi ga gladni ljudi svega izjeli... I davali bismo ubogim jesti, ali kako bi se koji najeo, tako bi i umro. Stvar koja se prije mogla za 10 groša prodati za jedan se prodavaše (Nikola Lašvanin, Ljetopis (pisan bosanskom ćirilicom u 1. polovici XVIII. stoljeća).

Analogije među bosanskom dijakronijom (kraj XVII. st.) i bosanskom sinkronijom (devedesete XX. st.) – frapantne, jednako unebovapeće! Upitao bi se tkogod, a da je Bosanac: ne čita li/ne sluša li on to sutrašnje vijesti iz svoga zavičaja? A kako je danas, kažu, cijeli naš planet (ili jajolika rugby-lopta od globusa nam) – veliko medijsko selo, upitao bi se svatko na ovoj Zemlji kome bi to zapelo za oko ili sjelo u uho: nisu li to medijski izvještaji iz Bosne bilo kojega dana onoga proljeća A(nno) D(omini) 1993?

No, dok su motivske jedinice straha i mržnje posijane Andrićevim opusom u varijacijskim minijaturama, jedna je njegova kratka priča isključivo i u cijelosti varijacija na temu straha i mržnje u Bosni (u Konzorovu izdanju – uvodna):

PISMO IZ 1920. GODINE

Objavljeno je 1946. Apartna je ideja koliko i sama opisivana stvarnost, da se preko zvukova sarajevske noći ocrta antagonistička multikonfesionalna/multinacionalna situacija u Bosni među svjetskim ratovima (P. S. kao da i ovaj, jedva minuli rat u Bosni 1992/93. za nju, za Bosnu nije svjetski, za Bosnu je on i više: kozmički, kvintesencijski: biti il' ne biti...). Pa tu izoštreno zapažačko aktantovo uho separira, a analitički um vivisekcijski intelektualizira: Teško i sigurno izbija sat na KATOLIČKOJ katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekunda, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim, ali prodornim zvukom, sat sa PRAVOSLAVNE crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskucava promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih TURSKIH sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! JEVREJI nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po aškenaskom računanju. Tako i noću, dok se spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju JEDNOM NEBU na ČETIRI razna crkvena JEZIKA. A ta RAZLIKA je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek SLIČNA MRŽNJI, često istovetna s njom. (Odabrane pripovetke, SKZ, Beograd 1954, str. 263/4)

Tako razmišlja protagonist, Maks Levenfeld, pokršteni sarajevski Židov, liječnik koji odlučuje napustiti Bosnu zbog nemogućnosti življenja i rada u okolini punoj mržnje ne mogavši u mržnji da se opredijeli, pa kao etičko biće (k tomu još s položenom Hipokratovom zakletvom koja mu nije degenerirala u hipokritsku) radije izabire da bude mržen negoli da sâm mrzi, pa traži salutem in fuga (spas u bijegu), emigrira... pa u epistolarnoj formi razlaže svoju motivaciju bijega iz balkanske mržnje psihijatrijski nemilice razobličujući mentalnu situaciju kompleksnoga narodnog kolektiva: U Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim ili neslovenskim zemljama. (260)

A onda dolazi nekoliko literariziranih paradoksa koji zapanjuju epifanijskim sjajem u karakterizaciji Bosne kao zemlje koja da je divna... zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. (259)

Pa ipak, caeterum censeo ovoga korespondentskog protagonista iz citiranog Pisma..., lajt-motiv cijele priče jest:

Bosna je zemlja mržnje i straha.

A onda opet, paradoks za paradoksom... – po čudnom kontrastu... može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, UZVIŠENE ČVRSTINE, karaktera, toliko NEŽNOSTI i LJUBAVNOG ŽARA, toliko dubine osećanja, PRIVRŽENOSTI i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. (261)

Visoki stupanj do oholosti uznosite samosvjesnosti o ovim karakternim osobinama rezultirao je općepoznatom (skandalizantnom) psovačkom frazom izraženom erotičkim, i to fiziološkim stilskim kompleksom (s petoslovnicom, da prostíte): "grebeš" zemlju koja Bosne nema! U aktualitetu proljeća 1993, korodirana malignim kancerogenim mržnjama na bratoubilačkom (ne)djelu, Bosna nam je, avaj! bila na putu da završi s: "grebeš" Bosnu koja zemlje nejmaaaa!

Bizarna je ideja, ali bi mogla biti svrhovita: da bi mržnju (u Bosni) trebalo proučavati kao što se medicinski znanstveno proučava lepra; da bi je valjalo uočavati, opisivati, analizirati te tako pridonositi njezinu uništavanju pod mottom: analizirati/re-kognoscirati – strah i mržnju – znači: neutralizirati/sterilizirati ih, obje!

Komplementaran tomu bio bi prijeko potreban edukacijski, poučavateljsko-odgajivački napor gdje bi čitavi narodi bili upisani na sveučilista tolerancije i koegzistencije, alias: snošljivosti i suživota.

Kad se u Andrićevoj literaturi fenomen straha i mržnje javlja kao motiv ili tema – iza njih se dadu deducirati truizmi (tj. opća mjesta) nalažljivi kao vrijedne spoznaje i u drugih autora, kao: da sve kad mrzimo i zlodjela, mržnja ipak unakazuje naš ljudski lik (B. Brecht); da je strah glavni izvor praznovjerja, a i jedan od glavnih izvora okrutnosti (B. Russel); da je cijena mržnje prema drugom biću – manje ljubavi za sebe same (E. Cleaver); i da nas mržnja, kad je isuviše britka, snizuje ispod onih koje mrzimo (La Rochefoucauld).

* * *

Pismo iz 1920. godine kao epistolarna kratka priča mjestimice se doimlje kao fakcionalni esej: antropološka, psihologijska, etnološka i psihijatrijska ekspertiza fenomena bosanske mržnje i straha; no fikcionalnost, književnost je spašena krasnim kompozicijskim, sižejnim lûkom i efektom tzv. "suspensa": bježeći od balkanske mržnje, pravednički doktor poginuo je od iberijske; ovako: Kad je u Španiji počeo građanski rat, on je napustio sve i otišao kao dobrovoljac u republikansku vojsku. Organizovao je previjališta i bolnice, pročuo se svojom revnošću i znanjem. Početkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umeo pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima: TAKO JE ZAVRŠIO ŽIVOT ČOVEK KOJI JE POBEGAO OD MRŽNJE. (266)

Dakle: bježeći od balkanske, čovjek pogibe od iberijske, mržnje. Zemljopisno: Balkan je poluotok; Iberija također; oni su, poluotoci: konfiguracijski, povijesno, kulturno – različiti; mržnja im je jednaka jer je svagdašnja i svugdašnja, i tko zna kad će ona i kuda i gdje izbiti svojom užasnom i pogubnom žestinom.

* * *

A u priči, u antologijskoj, Probi, temat je: identitet, i to – raskamenjen? Identitet: potreba za pripadnošću ili na pripadnost prinuda? Identitet – zavičajni, obiteljski, lokalni, regionalni, rasni, rodski (spolni), plemenski/etnički, jezični, kulturalni, narodnosni (nacionalni), akulturacijski, klanski, klupski, sindikalni, stranački, navijački (fanovski), profesionalni – monistički ili pluralni... Ima li vrijednosne hijerarhičnosti među njima? Filozofijski: identitet li je determinističan za svojega nositelja bez slobodne volje, ili je indeterminističan uza slobodu volje? Statičan li je ili dinamičan?  Već početno ovdje imenovana petrificirana konstanta ili mutacijska varijabla?

Napokon: religijski (vjerski) identitet kao garant za blaženu onostranost?

Na sretnu varijantu raskamenjene religijske pripadnosti nabasao je, u snu, fra Serafin-Bego kad mu je sâm Isus (Isa pejgamber iz Kur'ana) šanuo da oni Gore ne pitaju ko je koje vjere, nego kakav je po srcu i po duši. Blasfemija? Bogohula? Svetogrđe? Ni - ni, već prava mjera! Amblemske tako – srce i dušu – može iznijeti vjernik podjedno s agnostikom, pa i bezvjernikom, ali: uz ponašanje – etičko!

* * *

Homera, fizički, više nije gotovo trítisuće ljeta, ali još jednako jest prelijepih njegovih bića: Odiseja, Nausikaje, Penelope i... Tomu je tako i s Andrićem: njega, fizički, više nije (tek) tri desetljeća, ali u "totalitetu života", dok se bude čitalo u jeziku kojim je on pisao (jednako kao i u jezicima u koje, dosad, bje preveden) bit će njegovih prelijepih bića: Bregova, Mostova, kao i one juvenilne krasnice iz Byrona u Sintri, kao i drugih žena kojih ima, ali i - nek je katahrezno! - priviđenja poput ponajljepšeg bića ... žene koje nema!

Usput: kako god da je homerologija "kolikojstveno" nadmašila Odiseju i Ilijadu, tako je i s andrićologijom, koja je, i "domaća" i "strana", količinski već dobrano nadmašila sedamnaest, konačnih, svezaka Andrićeva opusa. A bit će ih, homeroloških i andrićoloških interpretacija nepredvidljivo još, jer se svakomu, pa i dojdućemu čitalačkom pokoljenju nàdājū novi recepcijski, stoga i hermeneutski izazovi... Uostalom, i pravo je da takav "kismet" zadesi/zakapari svakoga klasika, jer: Ivo Andrić je nama Homer (a klasik je i svjetskoj književnosti)!

*

S pramaljeća 1975. u svim medijima javne komunikacije, domaćim (od Triglava do Ohrida) i stranim (od Artika do Antarktika), sipile su brojne komemorativne besjede i nekrolozi; iznenadio je svega jedan nekrologičar, i to, poznatim formulaičnim stereotipima pri obrednom oproštaju s pokojnikom, reprezentativnim po žiteljstvo "govoreće" općeštokavskom folklornom/pučkom koinè prepletenom sa po jednim insertom amalgama crkvenoslavjanskoga, araboturskog i židovskoga (autentičnost bosanskog ambijenta): Pokoj mu duši! Vječnaja pamjat! Allah rahmet olsun! Zihrano livraha! - Neka je vječna slava književniku i čovjekovu drugu Ivi Andriću! (objavljeno u dvotjedniku za kulturu i umjetnost Odjek, Sarajevo, u travnju 1975, a pod uredništvom andrićologa/andrićoljuba Čede Kisića).

Predgovorni fraktali

su ulomci urednički popratnih tekstova za dva izdanja:

1. Priča iz Japana i druge odabrane (1919-1941)

2. Priča o vezirovu slonu i druge odabrane (1946-1975),

izd. Konzor, ur. K.P, Zagreb 12003, 22005.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno (0)

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Da biste mogli komentarati ovaj članak, potrebno je da budete registrirani član Svjetlorijeci.ba portala. Ukoliko ste već registrirani, možete koristiti iste pristupne podatke.

Prijava Registracija

Nema komentara, budite prvi!

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Franjevačka karizma u Bosni

Na današnji dan

Fra Bono Benić

(Čatići kraj Kaknja, oko 1708. – Sutjeska, 25. III. 1785.). U Sutjesci je stekao osnovnu i srednju izobrazbu. Studij je pohađao u Cremoni u Italiji. U Bosni Srebrenoj obavljao je pastoralne, odgojne, nastavne i upravne službe. Predavao je filozofiju u Šibeniku i Zaostrogu, bio odgojitelj u novicijatu u Sutjesci, deset godina u službi gvardijana u Sutjesci, Fojnici i Kreševu, župnika u Varešu. Službovao je u upravi Bosne Srebrene u svojstvu definitora i kustosa, a u dva maha biran je za provincijala Bosne Srebrene. U rukopisu je ostavio vrijedno djelo koje je u novije vrijeme objavljeno pod naslovom Ljetopis sutješkoga samostana.

Na vrh