Kraljica mogućnosti različitog - Katarina Kosača-Kotromanić

Objavljeno: 10.03.2017. u 15:07Kategorija: Reportaže

Može li jedna srednjovjekovna tragičarka i gubitnica, pobožna dobrotvorka i franjevačka trećoredica biti ikakva poruka danas i – kome – u zemlji koja puca po svim šavovima i čije je onodobno uništenje ova Hercegovka pravoslavno-patarenskih korijena i vjerna katolkinja platila i osobnom kalvarijom prije otprilike 550 godina?

Piše: fra Vjeko Eduard Tomić

Može li jedna srednjovjekovna tragičarka i gubitnica, pobožna dobrotvorka i franjevačka trećoredica biti ikakva poruka danas i – kome – u zemlji koja puca po svim šavovima i čije je onodobno uništenje ova Hercegovka pravoslavno-patarenskih korijena i vjerna katolkinja platila i osobnom kalvarijom prije otprilike 550 godina?

Ha, teško pitanje, ali ako se zađe barem nakratko u povijesne okolnosti njezina vremena i njen „život i djelo”, čini se da može. Prije svega, i što može biti veoma važno za nas u BiH, Katarina je imala iskustvo dodira sa svim vjerskim i kulturnim identitetima svoga vremena, prisutnima u njenoj i našoj zemlji. Poznavala je pravoslavnu tradiciju, budući da je po majci Jeleni bila podrijetlom iz zetsko-srpske pravoslavne velikaške obitelji Balšića. Po ocu Stjepanu Vukčiću Kosači, svadljivom, ratobornom i pustopašnom hercegu po kojem je Hercegovina dobila ime, drugom čovjeku kraljevstva, sklonom piću, provodima te ženidbama, ali i heretičkoj Crkvi bosanskoj, upoznala se i s tradicijom bosanskih i humskih krstjana, vjerske zajednice po nauku i upravi neovisne od Rima i Carigrada. Pristavši zatim u 21. godini na katolički brak s kraljem Tomašom, sklopljenim 1446. na Milodražu, u blizini Fojnice, tada uobičajenim brakom dogovorenim između dviju velikaških obitelji radi njihovih političkih interesa, povezala je dinastije bosanskih Kotromanića i humskih Kosača. Tim je vjenčanjem postignuto barem kratkotrajno primirje između zaraćenih strana te učvršćivanje bosanskog kraljevstva u odnosu prema katoličkom zapadu i Rimu, a pred opasnošću koja je s istoka Bosni prijetila od Osmanlija.

Naposljetku, doživjela je i iskustvo prisutnosti četvrte vjerske skupine, islama, koji u Bosnu pristiže s osvajačima s istoka i koji će zauzimanjem Bobovca 1463. godine te smaknućem kralja Stjepana Tomaševića, mačem i ognjem označiti kraj srednjovjekovne feudalne Bosne i prekid njenog života u okrilju tadašnje europske uljudbe, čiji je Bosna bila dio. Spašavajući se pred najezdom stranaca inovjeraca, Katarina je ostala bez djece Žigmunda i Katarine koji su pali u ropstvo, odvedeni u Carigrad, primivši na kraju islam. Do smrti u svojoj 54. godini Katarina ostaje prognanicom, potucajući se kao i sve izbjeglice svijeta od nemila (Dubrovnika i Šibenika) do nedraga (Rima) u kojemu će skončati 25. listopada 1478., svoju pobožnu dušu predajući Bogu, a Kraljevstvo ostavljajući Svetoj Stolici, ako se njena djeca ne vrate na kršćansku vjeru.

Prihvaćanje drugačijih

S tom raznolikošću ona se znala nositi ostajući svoja, a da pri tome nije bila ni protiv koga, birajući najposlije, dosljedno do kraja, makar i uz cijenu osobne žrtve, ono duhovno i životno mjerodavno što je prepoznala kao istinsko Božje određenje za sebe. Prihvaćanje drugačijih i različitih identiteta nije kod nje dolazilo izvanjskom prisilom međunarodne zajednice, još manje svjetskim pomodarstvom. Mirotvorstvo spram drugačijeg koji se krsti i Bogu moli na drugi način, nije bilo kod nje ni licemjerni igrokaz niti deklarativno „šupljiranje” kao što je slučaj danas u našoj zemlji gdje je multikulturalizam tek zastava ili paravan, nekada i puka dimna zavjesa na putu prema trajnom iskorjenjivanju drugačijeg, koji još uvijek stoji na putu potpunog prevladavanja naše vjere, naše nacije.

Kod Katarine je prijateljski stav nenasilja spram drugih identiteta proizlazio iz svijesti tkane pred Bogom i savješću o nužnom primanju društvene i vjerske stvarnosti onakvom kakva ona doista jest, kakvom su je povijesne prilike odredile i dopustila Božja promisao, ma koliko se to njoj sviđalo ili ne. Nije li to bitna poruka za nas u BiH? Moraju li naše različitosti ostati jedino povodima za trajne, nikad završene sukobe dok nam se zemlja sasvim ne isprazni od života i mladosti i ne postane posve besperspektivnom? Ne bi li se, unatoč negativnim iskustvima iz dalje i bliže prošlosti kod svih nas, trebalo napokon dogovorom opredijeliti da naše različitosti, bile nam drage ili ne, uistinu postanu naše bogatstvo te mjesta, povodi i načini, ne samo liječenja rana prošlosti, nego i istinskog susreta i dodira? U ime mira i budućnosti zemlje koju zajednički (još uvijek) zovemo Bosnom i Hercegovinom i svi, Hrvati, Bošnjaci i Srbi, smatramo – svojom?

Svijetla kruna roda svoga

Bosna Katarininog vremena svojom je neslogom sebi zaradila opasnosti i ubrzala svoj kraj, smatraju povjesničari poput Leonarda Valente. Stoga zabrinjava nesloga koju na javnoj sceni BiH među političkim protagonistima gledamo godinama i svakog dana. Najnoviji pokazatelj te razjedinjenosti „velikaša” upravo u vrijeme pisanja teksta (17. veljače) je jednostrana izvaninstitucionalna odluka bošnjačkog vrha o pokretanju obnove procesa tužbe BiH protiv Srbije pred međunarodnim sudištem. Prema dostupnim dokumentima, čini se da Katarina nije bila dio sličnog povijesnog taloga svoje epohe. Budući da su se preko BiH onda kao i danas prelamali interesi velikih sila, povijesni akteri su tada, kao i u naše vrijeme, koketirali sa svima koji su im jamčili vlast i prihode, prodajući sebe i svoj narod „za Judine škude”. Iz tog vrtloga interesa, spletki, sebeljublja, srebroljublja, dvorskog glamura i oholosti velikaša koji su razgradili onodobnu Bosnu, kao što će možda i ovu današnju BiH naše suvremene velmože, naklonjene materijalnim probicima i pohlepi svojoj i svojih stranačko-mafijaških hobotnica, a tuđim interesima (Moskva, Washington, Bruxelles, Istanbul), Katarina se uzdigla – i tu je primjer današnjim našim čelnicima, pa i puku – okretanjem istinskoj, neglumljenoj, nepatvorenoj duhovnosti (u njenom slučaju katoličkoj) i hrabrim proročkim silaskom među podanike, zanimajući se za njihovo stvarno, djelatno dobro.

(...)


Cijeli tekst iz rubrike Reportaža pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.

Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Franjevačka karizma u Bosni

Na današnji dan

Fra Bono Benić

(Čatići kraj Kaknja, oko 1708. – Sutjeska, 25. III. 1785.). U Sutjesci je stekao osnovnu i srednju izobrazbu. Studij je pohađao u Cremoni u Italiji. U Bosni Srebrenoj obavljao je pastoralne, odgojne, nastavne i upravne službe. Predavao je filozofiju u Šibeniku i Zaostrogu, bio odgojitelj u novicijatu u Sutjesci, deset godina u službi gvardijana u Sutjesci, Fojnici i Kreševu, župnika u Varešu. Službovao je u upravi Bosne Srebrene u svojstvu definitora i kustosa, a u dva maha biran je za provincijala Bosne Srebrene. U rukopisu je ostavio vrijedno djelo koje je u novije vrijeme objavljeno pod naslovom Ljetopis sutješkoga samostana.

Na vrh