Radost ljubavi

Objavljeno: 06.03.2017. u 10:11Kategorija: Obitelj

U današnje vrijeme pojmovi brak i obitelj u društvu, a i u Crkvi, obično se vežu uz probleme, krize, sukobe, bračne „brodolome” i slično. Mladim ljudima koji se spremaju stupiti u brak može se učiniti da je taj njihov korak, pogotovo zasnivanje obitelji, nešto što će im predstavljati teško breme u daljnjemu životu, a ne stvarnost koja im može donijeti životnu radost, sreću, pa u konačnici i učiniti život lakšim.

Piše: doc. dr. sc. Šimo Šokčević

Ženidba i zasnivanje obitelji svakako zahtijevaju veliki stupanj odgovornosti pojedinca, međutim odgovornost nije u suprotnosti sa slobodom, srećom i radošću. Stoga pravo osvježenje u tom smislu predstavlja u travnju prošle godine objavljena apostolska pobudnica pape Franje Amoris Laetitia – hrvatski Radost ljubavi. Radi se o dokumentu koji pokazuje da se o braku i obitelji može govoriti s radošću i entuzijazmom, imajući na umu važnost toga uistinu odgovornog poziva: biti supružnik, biti roditelj.

Amoris Laetitia

U pobudnicu su uključeni ishodi dviju sinoda o obitelji iz 2014. i 2015. godine, ali i brojna Papina promišljanja o ovoj temi. Tako Sveti Otac govori o obitelji u svjetlu Božjega nauma, o brojnim izazovima, pred kojima se suvremena obitelj nalazi, o bračnoj ljubavi, napose njezinoj plodnosti, odgoju djece, duhovnosti u braku i obitelji. On naglašava da ljubav nije prvotno osjećaj, već odluka volje da činimo velike stvari u životu te da upravo ljubav treba biti u središtu bračnih i obiteljskih odnosa. No, paralelno s tim, upozorava da Crkva treba biti svjesna da mnogi ne uspijevaju ostvariti ideal svega onoga što se podrazumijeva pod crkvenom ženidbom. Stoga progovara i o izazovima razvoda, rastavljenih i civilno ponovno vjenčanih te o mješovitim brakovima, gdje govori o važnosti praćenja, razlučivanja i integracije osoba u takvu neredovitom stanju.

Papa primjećuje da i u takvim, često nesavršenim zajednicama, možemo prepoznati pozitivne elemente koji participiraju u punini bračne ljubavi. Stoga parovi koji žive zajedno, ali nisu u braku, mogu biti uzajamno vjerni jedno drugome, voljeti jedno drugo i imati djecu. Vodeći računa o tim pozitivnim obilježjima, Crkva može takve parove prema načelu postupnosti voditi prema autentičnu i cjelovitu braku. To ne znači da je izvanbračni odnos dopušten ili da je u skladu s Božjom voljom, nego se radi o tomu da se Crkvi ostavlja mogućnost da pronađe kvalitetniji pristup da bi te osobe dovela do obraćenja. Stoga, ako bi se htjelo sažeti ovaj dokument u jednu rečenicu, moglo bi se reći da njime Papa želi nedvosmisleno iznijeti istine o braku, spolnosti i obitelji, ali jednako tako želi da Crkva pristupa s milosrđem prema onima koji se bore da te istine ucijepe u vlastiti život. I upravo kad su u pitanju te neredovite situacije, Papa poziva na pastoralnu osjetljivost Crkve, ali nikako ne na princip „manje dogme”, kao što to neki žele prikazati.

U raskoraku s naukom Crkve?

Naime, jedan dio katoličkih teologa i filozofa tvrdi da se stavovi izneseni u pobudnici Radost ljubavi bitno razlikuju od prijašnjih učenja koje su pape iznosili o ovim pitanjima kroz povijest. Takvi stavovi nas dovode do problema, koji je puno ozbiljniji, kojim se na različite načine pokušava izravno dovoditi u pitanje Papin autoritet. No jesu li Papina promišljanja uistinu tako dvosmislena i u raskoraku s naučavanjem Crkve? Nikako. Ako pažljivo čitamo dokument, možemo vidjeti da papa Franjo odbacuje relativizam u pristupu ovoj problematici (koji mu se na određeni način pripisuje), naglašavajući važnost objektivnih normi te ponavlja svoju dobro poznatu rečenicu da je stvarnost važnija od ideja, kojom zapravo jasno definira svoj pristup ovoj problematici. To znači da nam konkretna i stvarna osoba uvijek treba biti važnija od propisa, zakona i apstraktnih tvrdnji. Kad su u pitanju moralni ciljevi braka, može se reći da je Papa i tu vrlo jasan. On ne oklijeva naglasiti da je autentičan brak upravo onaj između muškarca i žene, koji su se predali jedno drugome u trajnoj vjernosti, izražavajući uzajamnu ljubav i otvorenost prema djeci.

Oni koji poznaju kako razmišlja papa Franjo, već su mogli uvidjeti da se on nikada ne zalaže samo za jednu stranu istine. Njegova misao uvijek je usmjerena prema cjelini i on nastoji uključiti suprotnosti. U tome smislu, govoreći o braku i obitelji, papa Franjo nije „tradicionalist”, ali nije ni „revolucionar”. On se izravno zalaže za vjeran, iskren i kreativan pristup, koji bi svima u Crkvi trebao biti izazov. Prema tome, govoriti da je Papino učenje suprotno učenju Crkve o problematici razvedenih i ponovno civilno vjenčanih, čini se promašeno, jer se ne može pronaći raskorak s učenjem njegovih prethodnika, kao ni s crkvenom tradicijom. Papa ne mijenja sadržaj učenja o braku i obitelji, već djelovanje i govor o braku i obitelji prebacuje sa zakona na kreposti, pritom naglašavajući prvenstvo pronicljivosti, milosrđa i ljubavi i zalažući se za cjeloviti pristup toj problematici.

Osobni pristup pape Franje

U situaciji kada je demografska slika u Zapadnoj Europi loša, kada u pojedinim dijelovima Hrvatske i Bosne Hercegovine prijeti ili je već zavladala „bijela kuga”, potrebno je snažnije naglašavati važnost bračne i obiteljske ljubavi. Po tom pitanju Crkva treba jedinstvo kao i čitavo društvo i kao što je za brak i obitelj važno povjerenje tako je i oko ovoga pitanja nužno povjerenje. Naime, velika većina kontroverzi koja se stvara oko pitanja razvedenih i ponovno civilno vjenčanih ne proizlazi samo iz medija željnih senzacija, nego i iz same Crkve, tj. iz manjka povjerenja Božjega naroda u sama sebe. Ako razmišljamo o korijenima toga nepovjerenja, ne možemo se oteti dojmu da ono proizlazi iz društvenoga stava, prisutnog i u Crkvi, a svodi se na to da su upravo brojni svećenici i biskupi, koji najviše odlučuju o ovim pitanjima, zahvaćeni dominantnim sekularnim utjecajima i da kao takvi nisu u stanju u ovakvim neredovitim situacijama donositi razborite odluke. Baš je zato svima unutar Crkve potreban ovaj Papin apel za pronicljivošću i milosrđem: to je i najbolji put u stvaranje međusobnoga povjerenja na dobro braka, obitelji, a time i Crkve.

Pronicljivost je upravo bitna odrednica isusovačke duhovnosti, pa i ne čudi da Papa isusovac inzistira na tomu. Ona je vidljiva kroz svakodnevnu praksu i predstavlja duhovni i osobni oblik uvida, obuhvaća suosjećanje s drugim i ljubav te razvija osjećaj za djelovanje Duha Svetoga u vlastitome životu (N. Austin). I tu onda dolazi do izražaja milosrđe kao naša volja da uđemo u kaos drugoga, da mu pomognemo u potrebi. A to upravo znači uključivati razvedene i ponovno civilno vjenčane u život Crkve, jer oni nisu ekskomunicirani, iako se prema njima često baš odnosimo kao da jesu. To je pristup istovremeno je duboko vjeran tradiciji, beskompromisno iskren i realističan, te osvježavajuće kreativan. To je osobni pristup pape Franje, kojemu je prvo i osnovno pravilo osoba Isusa Krista, njegova poniznost, blagost, radost i ljubav.

Izvor: Svjetlo riječi (veljača 2007.)

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Sretan Uskrs

Na današnji dan

Fra Jeronim (Ivan) Mihaljević

(Golinjevo kraj Livna, 20. VI. 1835. – 26. IV. 1894.). Vršio je službu župnika u Suhom Polju (1890.-1894.) gdje je opremljen svetim sakramentima i umro od velike vrućice. Pokopan je u groblju sela Osmanlije suhopoljske župe. Fra Miroslav Džaja ističe da mu svijet hodočasti na grob i moli njegov zagovor, što znači da je umro na glasu svetosti.

Na vrh