Biti Božje pšenično zrno

Objavljeno: 16.02.2017. u 11:03 | Autor: fra Ivan Ivanda | Kategorija: Kolumne

Sve istinski plodno u ovome svijetu započinje u onome naizgled najmanjem, što je skriveno, oku nedostupno. Kao pšenično zrno koje je skriveno u zemlji, a jednog će dana izrasti u bogat, plodan klas.

Da bi nečija veličina postala dostupna oku (promatrača), ona mora najprije začeti se i sazreti, zadobiti oblik, u sferi nevidljivoga, zastrtoga. Kao dijete. I Bog se u svome djelovanju podlaže ovom zakonu: Duh nevidljivo djeluje, osjenjuje malu Djevicu koja ga prima stavom ponizne otvorenosti. Isus skrovito živi trideset godina. To su godine nepoznatosti, šutnje, priprave.

Bog u svakom vremenu svijeta djeluje incognito, u liku neupadljivosti, nesenzacionalnosti, nemoći. Zato ga je teško prepoznati, uočiti. Čini da je odsutan, jer je tako tajanstven i prikriven. Zato ga mi trebamo tražiti i otkrivati. A to je mučan i težak proces. Jer smo skloniji vidljivomu, opipljivomu, empirijskomu. Božje stvarnosti – istina, ljubav i pravednost – mogu zvučati tako apstraktno, nestvarno, sve dok ih ne otkrijemo, dok nam se ne uvuku pod kožu, dok ih ne iskusimo kao nešto nadasve zbiljsko, konkretno, životvorno! Ljudi i svijet žive od njih i ne bi mogli postojati niti opstati da ih nema.

Nedavno umrli ruski književnik, nobelovac Aleksandar Solženjicin, poznat je u cijelome svijetu po svojim iznimnim književnim ostvarenjima, ali prije svega po vlastitom dramatičnom životnom putu. U životu je morao trpjeti zbog istine i pisanja o njoj. Napisao je pripovijetku Matrjonino domaćinstvo, koja opisuje život žene koju je muž ostavio, a izgubila je i šestero djece. Nitko je ne voli, ni rodbina ni susjedi. Osjeća se odbačenom, u sebi nosi veliku bol, ali je upravo ta bol oplemenjuje i pročišćuje. Nije postala tvrda, ogorčena i čangrizava. Naprotiv, vedra je, nasmiješena, topla i srdačna. Ta svojstva srca i bogatstvo duha ona prenosi na svoju okolinu, koja to ili ne vidi ili pogrešno tumači. Prenosi to i na kozu, mačku i cvijeće. Domaćinstvo – ključna riječ ove pripovijesti – odiše svim onim što čovjekova duša odmalena, od djetinjstva upija i nosi sa sobom u kasniji život: ono što čovjeka, kamo god on išao, uvijek vraća zavičaju. Solženjicin zaključuje priču riječima: Svi smo mi živjeli u njenoj blizini a da nismo shvatili da je baš ona pravednik bez koga, kako kaže poslovica, nema sela. Ni grada. Ni cijele kugle zemaljske.

Koliko je ovakvih neupadljivih, gotovo anonimnih likova obilježilo svoje vrijeme u onom višem smislu, čije domete mi ne možemo niti dokučiti. Da postoji netko koga ljudi smatraju bezvrijednim i suvišnim u ogromnoj mašineriji svijeta tehnike, koristoljublja i beskrupuloznog biznisa i materijalizma, a da taj netko u sebi utjelovljuje istinske vrednote evanđelja: skromnost, poniznost, strpljivost, ustrajnu molitvu, pouzdanje u Boga, nošenje životnoga tereta. Tako netko za koga se misli da je na pogrešnu mjestu postaje Božji svjetionik, reflektor koji svoje svjetlo baca daleko i široko. Naš položaj kod Boga ne određuju ni funkcija, ni služba, ni ugled u zajednici, ni uspješno provođenje vlastitih interesa i ambicija. Određuje ga mjera našega odmaka od samih sebe, mjera umiranja samima sebi, mjera nutarnjega siromaštva, ispražnjenosti koja omogućuje ispunjenost Božjim sadržajem, mjera ljubavi koja ne broji i ne računa, koja gleda na dobrobit cjeline više nego dijela, odnosno djelomična, uskogrudna interesa.

Ako čovjek slijedi duh evanđelja, mora otpasti ono što se izvanjski pokazuje moćnim i dojmljivim, što ga može zahvatiti i odnijeti u samodopadnost i egocentričnost. Što više to bude otpadalo, to će više rasti ono pravo, bitno, jedino vrijedno i zauvijek ostajuće, što u sebi nosi pečat trajne vrijednosti. To bi trebalo stalno rasti u nama, a sve što nosi masku ili gestu velikoga, važnoga, neophodnoga – a čisto je ljudsko i posve profano – to je a priori osuđeno na propast.

Sam Krist je Božje pšenično zrno koje je položeno u njivu svijeta. Pšenično zrno koje je moralo umrijeti da bi donijelo plod. Pozvani smo ući u isti proces: umrijeti svakoj ispraznoj, taštoj veličini, da bismo se rodili za plodnost malenog i neuglednog pšeničnog zrna.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Ekološko obraćenje - Naš odgovor na Božji dar

Najave

  • Ne postoji nijedna najava!

Na današnji dan

Fra Lovro Šitović

(Ljubuški, 1682. – Šibenik 26. II. 1729). Rođen je u muslimanskoj obitelji i bilo mu je ime Hasan. U vrijeme austrijsko-turskoga rata (1690) njegova je oca, ljubuškog kapetana, zarobio je harambaša Šimun Talajić, a ovaj je ostavio sina kao jamstvo dok on ne skupi otkupninu za sebe. Odveo je sina nakon što je isplatio otkupninu. Međutim, dječak je pobjegao nazad. Talajić ga je dao na školsko podučavanje franjevcima, u 17. godini su ga krstili kao Stjepana. Ušao je u franjevački red i uzeo ime fra Lovro. Studirao je u Italiji filozofiju i teologiju. Potom je predavao filozofiju u Makarskoj, a od 1715. teologiju u Šibeniku i Splitu. Objavio je latinsku gramatiku 1713, te Pisnu (Pismu) od pakla 1727.


Fra Josip Markušić

(Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880, – Jajce, 26. II. 1968). Studirao je teologiju u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Svećenički red primio je 1904. Službovao je kao profesor u Visokom. Bio je župnik u Kotor Varošu, gvardijan u Jajcu, u samostanu Sv. Ante u Sarajevu i u Beogradu. Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene. Jedan je od najznačajnijih franjevaca XX. stoljeća. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Objavio je: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Krvavi behari, Život i rad Ivana Frane Jukića i dr.


Na vrh