Čudesna Božja providnost

Objavljeno: 13.02.2017. u 10:29 | Autor: Ivica Raguž | Kategorija: Kolumne

Volio bih se u ovoj epimeteji pozabaviti jednom danas podosta zaboravljenom temom u teologiji i duhovnosti, a to je providnost. Neće ovo biti samo teološko razmatranje, nego bih se usudio progovoriti i o vlastitom iskustvu providnosti. Treba ponajprije reći ono što providnost nije, da bismo došli do onoga što ona jest prema krš­ćanskom shvaćanju.

Prvo, providnost nije sudbina. Pojam sudbine, u svojim najrazličitijim varijacijama, podrazumijeva zakonitost, općenitost, nužnost koja ravna životima, sudbinama svih stvorenja, pa tako i ljudi. Sudbina je uvijek neosobna, hladna, s njom čovjek ne može biti ni u kakvom odnosu, nego mu jedino preostaje da se spram nje odredi, podnoseći bilo tragediju, bilo komediju vlastitoga postojanja. Drugo, providnost također nije gnoza, kristalno jasna spoznaja o Božjem upravljanju svijetom i pojedinačnim događanjima u životu pojedinaca. Treće, providnost ne znači da se sva zbivanja događaju onako kako bi to čovjek htio, providnost nije titanizam duha, nekakvo bezbolno i ravnodušno stoičko prihvaćanje svih zbivanja u ovom svijetu. Ako to sve nije providnost, što onda ona jest u krš­ćanskom shvaćanju?

Providnost je prije svega neodvojiva od vjere: koliko netko vjeruje u Boga, toliko živi od Božje providnosti. Providnost izrasta iz vjere u osobnoga Boga, Boga koji je stvoritelj ovoga svijeta, koji se kao Stvoritelj brine, vodi i upravlja svijetom. Providnost se također rađa iz vjere u osobnoga Boga koji je u Isusu Kristu postao čovjekom, Boga koji se toliko brine, vodi i upravlja svijetom, toliko mu je stalo do njega da je predao svoj život za njega. Stoga vjernik u vjeri zna da njime ne upravlja hladna sudbina i nužnost, nego da osobni Bog, Stvoritelj i Spasitelj, ravna cijelim ovim svijetom i njegovim pojedinačnim životom. Takvu pak Božju providnost može iskusiti samo vjernik, rekao bih još jasnije, samo ponizni molitelj, samo onaj koji se istinski moli svakodnevno Gospodinu, u duhu i istini (Iv 4, 23), koji svim svojim srcem traži Božje kraljevstvo (Mt 6, 33).

Upravo bih tu nakratko zastao i iznio svoje iskustvo. Tako i ja, kad molim, čudesno primjećujem kako se sve u mojem životu počinje događati upravo onako kako se treba događati. Događanja, bila ona dobra ili zla, doživljavam kao stvarne izričaje Božjega providnosnog zahvata u moj život. Ta događanja izgledaju poput slučajnosti, ali slučajnosti koje Bog providnosno šalje u moj život. Takva sigurnost vjere u providnost toliko ponekad bude snažna da mi se čini da je Bog zaista sve unaprijed predodredio (Rim 8, 29-30). Odatle razumijem Augustina i njegov nauk o predestinaciji, koji nema veze s naukom o određenju nekih za spas, a drugih za propast, nego je izričaj upravo molitvenog ozračja spram čudesnih Božjih slučajnosti. I što više molim, kao da mi se cijeli život preda mnom vrti u jasnoći Božje providnosti. A kad ne molim, to odmah moram reći, cijeli život mi izgleda kao totalni kaos, kao krajnja nepovezanost. Odjednom počinjem govoriti o teškoj sudbini, hladnoj nužnosti ovoga svijeta. I k tomu, naglo iz mojega života iščeznu i one slučajnosti koje sam prije primjećivao.

Takvo iskustvo providnosti ne znači da se sve događa baš onako kako se meni sviđa i kako sam htio. Naprotiv! U providnosti mi se uglavnom događa baš onako kako nisam htio. Ne radi se samo o onom što mi nije po volji, nego vrlo često o najrazličitijim bolnim neuspjesima, pa i samim poniženjima koja opet, u molitvi s Bogom, posebice nakon određenog vremena, shvatim da su bila potpuno Božja providnosna odluka koja me vodi tamo gdje nisam htio (Iv 21, 18). Ili mi posvješ­ćuje ono što nisam znao, ili što sam znao, ali se nisam nikad s tim pravo suočio. A katkad me Gospodin točno dovede do određenih ljudi, određenih knjiga i susreta, o kojima nisam ni sanjao. Ostanem zbunjen, smeten zbog takvih i sličnih događanja. I Bog mi u svemu tomu ne oduzima slobodnu odluku, dovodi me doslovce do odluke, ali je na kraju ipak meni prepušta. I svaki put znam da sada sve ovisi o meni, o mojem pristanku da s Gospodinom krenem drukčijim životnim putem, ili da se počnem oslobađati određenih grijeha, ili da se ostavim određenih osoba i navika, ili da se prihvatim onoga što u ovom trenutku koristi Crk­vi i bližnjima.

Rekoh, sve se to događa samo onda kad molim, kad se odlučno odlučujem za Boga, kad se trudim živjeti s Bogom, bezbrižno poput ljiljana na polju (Mt 6, 27-28), ili djetinje predano poput vrabaca na nebu (Mt 10, 30).

Ovo je bio samo jedan mali pokušaj teološkoga mucanja, u velikoj zahvalnosti i zadivljenosti spram Božje čudesne providnosti u mojem, ali vjerujem i u životu mnogih vjernika.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Na vrh