Čudesna Božja providnost

Objavljeno: 13.02.2017. u 10:29 | Autor: Ivica Raguž | Kategorija: Kolumne

Volio bih se u ovoj epimeteji pozabaviti jednom danas podosta zaboravljenom temom u teologiji i duhovnosti, a to je providnost. Neće ovo biti samo teološko razmatranje, nego bih se usudio progovoriti i o vlastitom iskustvu providnosti. Treba ponajprije reći ono što providnost nije, da bismo došli do onoga što ona jest prema krš­ćanskom shvaćanju.

Prvo, providnost nije sudbina. Pojam sudbine, u svojim najrazličitijim varijacijama, podrazumijeva zakonitost, općenitost, nužnost koja ravna životima, sudbinama svih stvorenja, pa tako i ljudi. Sudbina je uvijek neosobna, hladna, s njom čovjek ne može biti ni u kakvom odnosu, nego mu jedino preostaje da se spram nje odredi, podnoseći bilo tragediju, bilo komediju vlastitoga postojanja. Drugo, providnost također nije gnoza, kristalno jasna spoznaja o Božjem upravljanju svijetom i pojedinačnim događanjima u životu pojedinaca. Treće, providnost ne znači da se sva zbivanja događaju onako kako bi to čovjek htio, providnost nije titanizam duha, nekakvo bezbolno i ravnodušno stoičko prihvaćanje svih zbivanja u ovom svijetu. Ako to sve nije providnost, što onda ona jest u krš­ćanskom shvaćanju?

Providnost je prije svega neodvojiva od vjere: koliko netko vjeruje u Boga, toliko živi od Božje providnosti. Providnost izrasta iz vjere u osobnoga Boga, Boga koji je stvoritelj ovoga svijeta, koji se kao Stvoritelj brine, vodi i upravlja svijetom. Providnost se također rađa iz vjere u osobnoga Boga koji je u Isusu Kristu postao čovjekom, Boga koji se toliko brine, vodi i upravlja svijetom, toliko mu je stalo do njega da je predao svoj život za njega. Stoga vjernik u vjeri zna da njime ne upravlja hladna sudbina i nužnost, nego da osobni Bog, Stvoritelj i Spasitelj, ravna cijelim ovim svijetom i njegovim pojedinačnim životom. Takvu pak Božju providnost može iskusiti samo vjernik, rekao bih još jasnije, samo ponizni molitelj, samo onaj koji se istinski moli svakodnevno Gospodinu, u duhu i istini (Iv 4, 23), koji svim svojim srcem traži Božje kraljevstvo (Mt 6, 33).

Upravo bih tu nakratko zastao i iznio svoje iskustvo. Tako i ja, kad molim, čudesno primjećujem kako se sve u mojem životu počinje događati upravo onako kako se treba događati. Događanja, bila ona dobra ili zla, doživljavam kao stvarne izričaje Božjega providnosnog zahvata u moj život. Ta događanja izgledaju poput slučajnosti, ali slučajnosti koje Bog providnosno šalje u moj život. Takva sigurnost vjere u providnost toliko ponekad bude snažna da mi se čini da je Bog zaista sve unaprijed predodredio (Rim 8, 29-30). Odatle razumijem Augustina i njegov nauk o predestinaciji, koji nema veze s naukom o određenju nekih za spas, a drugih za propast, nego je izričaj upravo molitvenog ozračja spram čudesnih Božjih slučajnosti. I što više molim, kao da mi se cijeli život preda mnom vrti u jasnoći Božje providnosti. A kad ne molim, to odmah moram reći, cijeli život mi izgleda kao totalni kaos, kao krajnja nepovezanost. Odjednom počinjem govoriti o teškoj sudbini, hladnoj nužnosti ovoga svijeta. I k tomu, naglo iz mojega života iščeznu i one slučajnosti koje sam prije primjećivao.

Takvo iskustvo providnosti ne znači da se sve događa baš onako kako se meni sviđa i kako sam htio. Naprotiv! U providnosti mi se uglavnom događa baš onako kako nisam htio. Ne radi se samo o onom što mi nije po volji, nego vrlo često o najrazličitijim bolnim neuspjesima, pa i samim poniženjima koja opet, u molitvi s Bogom, posebice nakon određenog vremena, shvatim da su bila potpuno Božja providnosna odluka koja me vodi tamo gdje nisam htio (Iv 21, 18). Ili mi posvješ­ćuje ono što nisam znao, ili što sam znao, ali se nisam nikad s tim pravo suočio. A katkad me Gospodin točno dovede do određenih ljudi, određenih knjiga i susreta, o kojima nisam ni sanjao. Ostanem zbunjen, smeten zbog takvih i sličnih događanja. I Bog mi u svemu tomu ne oduzima slobodnu odluku, dovodi me doslovce do odluke, ali je na kraju ipak meni prepušta. I svaki put znam da sada sve ovisi o meni, o mojem pristanku da s Gospodinom krenem drukčijim životnim putem, ili da se počnem oslobađati određenih grijeha, ili da se ostavim određenih osoba i navika, ili da se prihvatim onoga što u ovom trenutku koristi Crk­vi i bližnjima.

Rekoh, sve se to događa samo onda kad molim, kad se odlučno odlučujem za Boga, kad se trudim živjeti s Bogom, bezbrižno poput ljiljana na polju (Mt 6, 27-28), ili djetinje predano poput vrabaca na nebu (Mt 10, 30).

Ovo je bio samo jedan mali pokušaj teološkoga mucanja, u velikoj zahvalnosti i zadivljenosti spram Božje čudesne providnosti u mojem, ali vjerujem i u životu mnogih vjernika.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Ekološko obraćenje - Naš odgovor na Božji dar

Najave

  • Ne postoji nijedna najava!

Na današnji dan

Fra Lovro Šitović

(Ljubuški, 1682. – Šibenik 26. II. 1729). Rođen je u muslimanskoj obitelji i bilo mu je ime Hasan. U vrijeme austrijsko-turskoga rata (1690) njegova je oca, ljubuškog kapetana, zarobio je harambaša Šimun Talajić, a ovaj je ostavio sina kao jamstvo dok on ne skupi otkupninu za sebe. Odveo je sina nakon što je isplatio otkupninu. Međutim, dječak je pobjegao nazad. Talajić ga je dao na školsko podučavanje franjevcima, u 17. godini su ga krstili kao Stjepana. Ušao je u franjevački red i uzeo ime fra Lovro. Studirao je u Italiji filozofiju i teologiju. Potom je predavao filozofiju u Makarskoj, a od 1715. teologiju u Šibeniku i Splitu. Objavio je latinsku gramatiku 1713, te Pisnu (Pismu) od pakla 1727.


Fra Josip Markušić

(Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880, – Jajce, 26. II. 1968). Studirao je teologiju u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Svećenički red primio je 1904. Službovao je kao profesor u Visokom. Bio je župnik u Kotor Varošu, gvardijan u Jajcu, u samostanu Sv. Ante u Sarajevu i u Beogradu. Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene. Jedan je od najznačajnijih franjevaca XX. stoljeća. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Objavio je: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Krvavi behari, Život i rad Ivana Frane Jukića i dr.


Na vrh