Tko nam odgaja djecu?

Objavljeno: 10.02.2017. u 09:55Kategorija: Obitelj

U teškim trenucima kad nas životne nedaće udaraju sa svih strana, kad stradaju naši bližnji a mi im ne možemo pomoći, patimo i mi s njima. I kada pokušavamo naći razumijevanje ili čuti utjehu, riječ potpore od drugih, što dobivamo? Kuknjavu koja je gora od svih naših besanih noći i samotnih sati u kojima se pitamo kako i što dalje.

Piše: Snježana Šušnjara

Ljudi zaboravljaju zašto su vam uopće došli ili zašto ste od njih tražili savjet. Stanu se prisjećati svojih muka i bližnjih, milih i pokojnih i onda vi sjedite tako uhvaćeni u tu zamku tuđeg proživljavanja već davne prošlosti, a svi vaši pokušaji da pobjegnete ne mogu biti ostvareni jer se tako ne radi. U glavi vam se vrte razne misli, budi se bijes, reakcija koja se ne smije ispoljiti. Sva tuga koja vas je dovela drugima, ili njih vama, nestaje i jedini nagon koji osjećate jest kako pobjeći. Sadašnjost je svedena na nepotrebnost, a prošlost je postala život.

Ljudi bjesomučno i netaktično prizivaju svoje duhove prošlosti, ne misleći kako je osobi koja u tom trenutku proživljava teške trenutke, kad srce puca a oči se stalno natapaju suzama, jer je teško gledati bližnjega ili roditelja kako pati. Gledati kako ga drugi tretiraju u njegovoj bolesti, a ne može se boriti niti izbjeći gorku stvarnost. Ti stari roditelji prepušteni na brigu drugima pobuđuju rane koje će teško zacijeliti i slike koje će vremenom izblijedjeti, ali neće manje boljeti. Stalan grč u stomaku podsjeća da nešto nije u redu i da stvari mogu biti i drugačije. I onda ljudi dođu utješiti, razgovoriti, a zapravo samo nepotrebno navode primjere: tako sam ja, tako je meni bilo, tako je moja rodica, tako je moja majka, moja baka, i ja sam patila, mučila se i bilo mi je teško. Kad se samo sjetim... I ne ostave prostora za sugovornika i njegovu muku. Preostaje samo kimati glavom i čekati da nametljivci odu.

Jedini spas i utjeha

Problem koji vas je doveo u razgovornu situaciju nestao je, ali je sjećanje u jednoj glavi proizvelo čuđenje u drugoj. To sjećanje je svelo vaše probleme na nulu, a svoje stavilo na pijedestal, na kojemu je ono uvijek kad se govori o mukama i životnim izazovima. I kao da vam poručuje ja sam veći, teži, moćniji. Ti ne znaš kako je to, ali ja znam. I u tom trenutku požalite što ste uopće pomislili da će vas netko razumjeti, podržati, ohrabriti i što u ljudima tražite utjehu. Tu je onaj koji vas čeka i vidi sve vaši boli, samo ga treba zazvati. A mi to često zaboravimo. Molitva upućena Bogu jedini je spas i utjeha! Molitva upućena ljudima puna je proturječnosti, sitnih interesa i nepovjerenja, koliko god se trudili to prikriti. Rijetki su iskreni ljudi koji ljube druge bez ikakve zadrške i očekivanja.

I sve će biti gore. Roditelji koji danas ne znaju suspregnuti svoje traume i rane iz odnosa jednih s drugima, neoprezno svoje strahove prenose na djecu. Pred djecom govore sve i onda se čude kad ih djeca razotkriju pred drugima. Djeca su postala ravnopravni sudionici svih tema koje odrasli potežu i to do takvih ozbiljnih krajnosti, koje mogu prouzročiti neželjena ponašanja u djece.

Navike nametnute djeci

Sjećam se jedne djevojčice od sedam godina koja je točno reproducirala što je djed na umoru govorio i kako su se poslije njena mama i ujak svađali oko djedove odluke. Dijete je potpunim strancima kazivalo najintimnije obiteljske stvari, ne znajući da se to ne treba govoriti. Majka je, upitana zašto je dijete gledalo agoniju umirućeg, samo slegnula ramenima i rekla da se djevojčica zatekla tu. I što reći o roditelju koji voli svoje dijete? Je li to doista ljubav? Umire li tako pred djetetom roditeljski moral, odgovornost, poštivanje? To dijete je koristilo rječnik odrasloga i u svakom trenu je tražilo punu pažnju. Majka je zato dopuštala da sjedi s odraslima i sluša i ono što ne treba čuti. Kasnije bi to dijete ponavljalo sve rečenice svakome tko bi došao u kuću, ne razdvajajući bitno od nebitnoga. Neka se slušatelj sam time pozabavi.

Time djeca gube djetinjstvo, zaigranost, maštanje, naivnost, a postaju ozbiljni mali ljudi koji ravnopravno sudjeluju u razgovoru odraslih i njih se pita za mišljenje. Ne ide se na put jer se djetetu ne da, ne kupuje se auto jer se djetetu ne sviđa, soba mora biti kao u Maše, medvjed mu ide na živce jer je trapav i glup... I tako nastaje odrastao čovjek, kojega se tuđe brige ne tiču, boli drugoga nerviraju ga i ne želi gledati bližnjega u trpljenju, jer mora svjež doći na sastanak ili biti fit, u top formi na tenisu.

Koliko vremena treba proći da bi roditelj shvatio da svi drugi njegovo dijete odgajaju učinkovitije i ubojitije od njega samoga? Sva nova tehnologija stalno je na raspolaganju malom djetetu, iako je potpuno nepotrebna. Sjednite i razmislite: treba li djetetu mobitel, tablet ili laptop? Iznesite svoje mišljenje jedni drugima i ubrzo ćete uvidjeti da ste vi djetetu nametnuli te navike, da ste ga vi uvukli u leglo gujinje iz kojega će teško izaći. Svaki roditelj je odgovoran za svoje dijete i sve što se danas događa djeci uzrokovano je dobrim željama, trudom i ljubavlju roditelja.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Ekološko obraćenje - Naš odgovor na Božji dar

Najave

  • Ne postoji nijedna najava!

Na današnji dan

Fra Lovro Šitović

(Ljubuški, 1682. – Šibenik 26. II. 1729). Rođen je u muslimanskoj obitelji i bilo mu je ime Hasan. U vrijeme austrijsko-turskoga rata (1690) njegova je oca, ljubuškog kapetana, zarobio je harambaša Šimun Talajić, a ovaj je ostavio sina kao jamstvo dok on ne skupi otkupninu za sebe. Odveo je sina nakon što je isplatio otkupninu. Međutim, dječak je pobjegao nazad. Talajić ga je dao na školsko podučavanje franjevcima, u 17. godini su ga krstili kao Stjepana. Ušao je u franjevački red i uzeo ime fra Lovro. Studirao je u Italiji filozofiju i teologiju. Potom je predavao filozofiju u Makarskoj, a od 1715. teologiju u Šibeniku i Splitu. Objavio je latinsku gramatiku 1713, te Pisnu (Pismu) od pakla 1727.


Fra Josip Markušić

(Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880, – Jajce, 26. II. 1968). Studirao je teologiju u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Svećenički red primio je 1904. Službovao je kao profesor u Visokom. Bio je župnik u Kotor Varošu, gvardijan u Jajcu, u samostanu Sv. Ante u Sarajevu i u Beogradu. Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene. Jedan je od najznačajnijih franjevaca XX. stoljeća. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Objavio je: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Krvavi behari, Život i rad Ivana Frane Jukića i dr.


Na vrh