Bosanski Asiz

Objavljeno: 08.02.2017. u 11:22Kategorija: Reportaže

Svakoga tko prođe Baščaršijom i baci pogled podno Trebevića, zainteresira visoki crkveni toranj na Bistriku. On ondje gordo stoji, pokriven zelenom patinom bakra pokazujući da i u ovom dijelu Sarajeva ima katolika. Nekoć je na tom mjestu stajala jedina crkva u čaršiji, koja je jedno vrijeme služila i kao katedrala. Danas crkva sv. Ante na Bistriku, kao posljednja crkva građena prije Prvog svjetskog rata, svjedoči o nekom prošlom vremenu.

Piše: Danijel Stanić

Kad se mostom, koji kod Careve džamije spaja dvije gradske četvrti, prijeđe plitka Miljacka i dalje ulicom prođe između bivše zgrade suda i Konaka, poglede mami velebni neogotički toranj. Samostan i crkva sv. Ante pozivaju bliže svakoga tko zastane ispod trešnje i oronulog zida na početku Franjevačke ulice. Kamioni susjedne pivovare utihnuli su, radni dan je završen. U prolazu između crkve i franjevačkog samostana već su se skupili ljudi koji čekaju da počne večernja misa. Utorak je, dan kad bosanski katolici posebno štuju Padovanskog Čudotvorca.

Već na ulazu u crkvu, čovjeka obuzme ugodan osjećaj pobožnosti. Ispred prikaza Gospe koja u naručju drži beživotno tijelo svoga sina Isusa, zapaljene su svijeće. U polumraku crkve, kad utihnu zvona, zbor započinje pjesmu sv. Ante: Ak' čudesa tražiš, gle. U tom trenu doista prestaju potrebe, kako kaže ova poznata pučka pjesma. I premda još nije vrijeme za pobožnost Trinaest utoraka svetom Anti, ipak se u crkvi sastalo nešto više puka. Svećenik tada počinje riječima: Moli za nas, blaženi Anto... Sve tako poznato, a ipak uvijek novo!

Povijest fratara u Sarajevu

U drugoj polovici 19. stoljeća mala župna zajednica sa sjedištem u sarajevskom Latinluku preselila je na Bistrik. Prva crkva koja je ondje sagrađena 1882. bila je vrlo mala, a zbog zidova od ćerpića i drvene konstrukcije često je iziskivala popravke. Imala je tri oltara, od kojih je već tad glavni bio posvećen sv. Anti, a dva sporedna Blaženoj djevici Mariji i Svetom Križu, patronu Bosne Srebrene.

Kad je nadbiskup Josip Stadler došao u glavni grad BiH, franjevci su ga primili u jedinu crkvu u središtu Sarajeva. Kako je bilo potrebno urediti crkveno ustrojstvo, u dogovoru sklopljenu između nadbiskupa i franjevačke redodržave Bosne Srebrene, niz je bosanskih župa koje su do tog trenutka opsluživali svećenici franjevci, ustupljen za potrebe dijecezanskog klera. Između ostalih, tek izgrađena crkva na Bistriku. Tako je ona neko vrijeme služila kao katedrala, s obzirom da još nije bila izgrađena službena prvostolnica. Franjevci su iste godine napustili Sarajevo i nakon višestoljetne neprekinute prisutnosti  u Sarajevu odselili u matični samostan u Kreševu.

Četiri godine poslije, u lipnju 1886., odlučeno je da se provincijal fra Mijo Gujić sa svojim tajnikom i jednim definitorom ponovno doseli u Sarajevo. Unajmili su stan u ulici Terezije, kod Vatrogasnog doma. Kad je 1889. svečano posvećena sarajevska katedrala, fratri su se odlučili vratiti u blizinu crkve na Bistriku, pa su stanovali u Hendinoj ulici iznad današnjeg samostana.  Četiri dana pred Božić 1891. ondje je buknuo požar, pa su fratri odlučili pristupiti izgradnji novog samostana, odmah uz crkvu. Temelji za novu zgradu blagoslovljeni su 1893., a već dogodine, 31. kolovoza, uselili su franjevci u novoizgrađeni samostan.

Najmlađa crkva u gradu

S obzirom na nedovoljno kvalitetno izgrađenu crkvu sv. Ante, prvi veći popravak na konstrukciji crkve bilo je potrebno provesti 1891., no i u narednom desetljeću malo je toga uspješno riješeno. Zbog stanja u kojem se zgrada nalazila, Zemaljska vlada 1905. odlučila je crkvu zatvoriti za javnu uporabu. Do tad su planovi za izgradnju nove crkve već bili spremni, a među prvim crkvenim osobama pomoć i podršku ponudio je Josip Juraj Strossmayer. Posljednje liturgijsko slavlje u staroj je crkvi upriličeno 15. ožujka 1912., a već tri dana poslije crkva je bila srušena.

Odmah se pristupilo kopanju temelja za novu crkvu sv. Ante, koja će biti izgrađena po projektu Josipa Vancaša. Temelji su blagoslovljeni na svetkovinu sv. Ante 1912., a već u rujnu iste godine zidanje crkve bilo je završeno. Dok zvonik nije dovršen, radilo se na unutarnjem uređenju, a dvije godine poslije, 20. rujna 1914. upriličena je svečanost posvete crkve.

Budući da je crkva dovršena u jeku Prvog svjetskog rata, nakon kojeg je Bosna i Hercegovina pripala Kraljevini SHS, ona predstavlja posljednji primjerak sakralne arhitekture austro-ugarskog perioda. Ipak, u drugoj polovici 20. stoljeća, provedeno je uređenje crkvenog interijera u tri koraka. Stoga, tko god u ovu crkvu stupi prvi put, iznenadit će se zbog mnoštva umjetničkih djela različitih stilova koji kao da ne pripadaju ovom vremenu, a ipak su u proteklih 40-ak godina postale sastavni dio bistričke crkve: veliki kip sv. Ante u bijelom mramoru, freska Isusa na Posljednjoj večeri, vitraj sv. Franje koji na crkvenom koru pjeva Pjesmu stvorova. Ovdje, nadomak sarajevske čaršije, čovjek može odahnuti i pomoliti se daleko od gradske vreve.

Živa Crkva

Nakon misnog slavlja puk još neko vrijeme provodi u ugodnu razgovoru u prostoru ispred crkve. Među njima su i članovi udruženja koja se redovito sastaju u prostorijama samostana. Jedna je od njih i Češka beseda, udruženje građana češkog podrijetla, koje je u Sarajevu djelatno 20 godina. Osim ove i sličnih udruga, dom je u samostanu pronašla i stalna muzejska postava provincije Bosne Srebrene pod nazivom Sedam stoljeća bosanskih franjevaca. Uz to, u Maloj galeriji sv. Anto u samostanu često se organiziraju izložbe umjetnina, koje su uglavnom dobro posjećene.

I kao na zahtjev, premda sasvim slučajno, kad na zidovima galerije nema izloženih umjetnina, svoje slike iz ateljea donese Perica Vidić, franjevac poznat svim Sarajlijama, renomirani slikar bosanskohercegovačke umjetnosti, pa u galeriji priredi spektakl boja daleko od očiju javnosti. U istoj se dvorani okupljaju sarajevski studenti. Tribine i druženja koja predstavljaju značajno okupljalište mladih intelektualaca, obično se održavaju utorkom, na dan sv. Ante. Mladi koji su se posljednjih godina okupljali na Bistriku oformili su i glazbene sastave, koji su svojevremeno glazbeno uljepšavali misna slavlja nedjeljom, a najpoznatiji festival duhovne glazbe u BiH, Framafest, svake druge godine započinje misnim slavljem upravo ovdje. Osim mladih pjevača i svirača, aktivni su i članovi mješovitog zbora, koji pjeva pod palicom vrsnog glazbenika i gvardijana samostanskog bratstva, maestra fra Slavka Topića.

Franjevaca je u samostanu redovito desetak. Većina ih je angažirana u službi profesora na Franjevačkoj teologiji, dok drugi vrše službe u drugim ustanovama Bosne Srebrene u Sarajevu. Odavno je ova kuća jedna od najznačajnijih u Provinciji – svojevremeno je ondje bila smještena i bogoslovija. U periodu od 1909. do 1968., sve dok nije uređena bogoslovija u sarajevskim Nedžarićima, u bistričkom su samostanu boravili mladi fratri Bosne Srebrene, koji su imali namjeru postati svećenicima. Osim toga, ondje je boravio i provincijal Bosne Srebrene s Upravom, i to od osnutka samostana do 1963., a od 1984. do rata u samostanu je bila smještena redakcija našeg Svjetla riječi.

Nažalost, u posljednjem ratu, crkva sv. Ante oštećena je prije svega detonacijama granata. Najviše je eksplozija bilo u lipnju 1992., između ostalog i na samu svetkovinu patrona sv. Ante. Na samostan tih je godina palo desetak granata, pri čemu su načinjene velike materijalne štete. Umjetnički vitraji, krovovi i fasade crkve i samostana u posljednje vrijeme su renovirani i zasjali novim sjajem, da bi 2014. mogla biti proslavljena 100. obljetnica nove crkve i 120. obljetnica samostana.

Most koji grade franjevci bratstva na Bistriku vidljiv je izdaleka. Godinama se zalažu za pomirenje i mir, u duhu svog utemeljitelja, Asiškog siromaška. Uz to, svakodnevno pred zavjetni kip sv. Ante dolaze pripadnici svih religija, moleći moćni zagovor sv. Ante kod Boga. Sve to ovaj samostanski i crkveni kompleks čini savršenim mjestom za dijalog. Stoga se Međureligijski molitveni susret Duh Asiza svake godine događa upravo kod fratara na Bistriku. I ove godine ondje su zajedno molili muslimani i katolici, pravoslavci i židovi, evangelici i sljedbenici Hare Krišne. U bosanskom Asizu oni su svi zajedno, a ipak na svoj način, Bogu uputili molitvu za mir.

Preko rijeke, na Bistrik

U vrijeme osmanske vladavine u Bosni, sarajevski su katolici živjeli u svojevrsnom getu, iza visokih zidina i zatvorene kapije. Ta je četvrt nazvana Latinluk, prema latinskom liturgijskom obredu katolika, a imala je i trošnu crkvicu i župni stan, u kojem su boravili svećenici. Toj lokaciji odgovara današnja ulica Sime Milutinovića Sarajlije. U drugoj polovici 19. stoljeća, promjenama u društvu do kojih je došlo s uvođenjem austro-ugarske vlasti pridružila se i jedna nepredvidiva neprilika velikih razmjera. Naime, 8. kolovoza 1879., godinu dana nakon okupacije Bosne, u Sarajevu je izbio požar koji je progutao pola grada. Požar je između ostalog uništio džamiju Mehmed-bega Minetovića i Gazi Husrev-begov tašlihan, čiji su temelji pokraj današnjeg hotela Europe otkriveni kao arheološki ostaci nekadašnjeg Sarajeva.

Franjevci su tad bili primorani napustiti izgoreni stan i crkvu u Latinluku, pa su selili iz kuće u kuću, po privatnim stanovima, a vjernici bi se okupljali u dvorištu kuće u kojoj bi franjevci živjeli. Taj bi prostor uvijek bio relativno malen, pa je izvjesni Mato Kulier ponudio svoje dvorište za korištenje tijekom velikih blagdana i nedjeljnih misnih slavlja. Trenutak za napuštanje takvog selilačkog načina života došao je s fra Andrijom Buzukom, koji se kao sarajevski župnik 1881. obratio gradskim vlastima s molbom da se franjevcima nađe prostor gdje bi mogli izgraditi crkvu i samostan.

Zemaljska vlada prepustila je tad franjevcima jedan stari mekteb na Bistriku, na mjestu današnje crkve i samostana. Mekteb je prenamijenjen u kapelicu, a na drugom kraju dvorišta bila podignuta i niska kućica, koja je postala sakristijom i ostavom, a u prostoru između kapelice i sakristije podignut je mali toranj za zvona.

Istovremeno su se javile želje za izgradnju nove crkve, koja bi služila kao bogoštovni prostor za sve čaršijske katolike. Njih je bilo sve više, budući da su iz cijele Srednje Europe pristizale skupine ljudi u potrazi za zaposlenjem. Već iste godine pristupilo se gradnji bogoštovnog prostora, nove crkve, koja nije iziskivala velikih napora. Kamen temeljac blagoslovio je nesuđeni bosanski nadbiskup i apostolski vikar fra Paškal Vujičić 17. kolovoza 1881., a crkva je dovršena već dogodine.

 

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Ekološko obraćenje - Naš odgovor na Božji dar

Najave

  • Ne postoji nijedna najava!

Na današnji dan

Fra Lovro Šitović

(Ljubuški, 1682. – Šibenik 26. II. 1729). Rođen je u muslimanskoj obitelji i bilo mu je ime Hasan. U vrijeme austrijsko-turskoga rata (1690) njegova je oca, ljubuškog kapetana, zarobio je harambaša Šimun Talajić, a ovaj je ostavio sina kao jamstvo dok on ne skupi otkupninu za sebe. Odveo je sina nakon što je isplatio otkupninu. Međutim, dječak je pobjegao nazad. Talajić ga je dao na školsko podučavanje franjevcima, u 17. godini su ga krstili kao Stjepana. Ušao je u franjevački red i uzeo ime fra Lovro. Studirao je u Italiji filozofiju i teologiju. Potom je predavao filozofiju u Makarskoj, a od 1715. teologiju u Šibeniku i Splitu. Objavio je latinsku gramatiku 1713, te Pisnu (Pismu) od pakla 1727.


Fra Josip Markušić

(Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880, – Jajce, 26. II. 1968). Studirao je teologiju u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Svećenički red primio je 1904. Službovao je kao profesor u Visokom. Bio je župnik u Kotor Varošu, gvardijan u Jajcu, u samostanu Sv. Ante u Sarajevu i u Beogradu. Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene. Jedan je od najznačajnijih franjevaca XX. stoljeća. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Objavio je: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Krvavi behari, Život i rad Ivana Frane Jukića i dr.


Na vrh