Zatočeni u sebi

Objavljeno: 28.01.2017. u 08:13Kategorija: Misli i zapažanja

Biti slobodan pitanje je izbora. A logori će se događati i oko nas sve dok god se zatočujemo u sebi.

Piše: Elvira Koić

Vjerojatno još nitko nije odgovorio na jednostavno pitanje kako je uopće moguće da su postojali logori za mučenje i ubijanje ljudi na početku dvadesetog stoljeća, a pogotovo kako je moguće da se nakon te povijesne škole, već nakon svega nekoliko desetaka godina gotovo isto dogodilo ponovno. Nešto slično događalo se povremeno u prošlosti ljudske vrste, ali "nekada davno", dok su ljudi bili "primitivni" i svakodnevno se borili protiv prirode i među sobom, za čisto preživljenje. Kasnije, razvojem civilizacije, a posebno u industrijskoj eri, preživljenje više nije sporno. Pogotovo nije bilo upitno pred dvadesetak godina, u eri elektronike, kompjuterizacije, a mora se priznati da nije ni sada – u vrijeme "velikog brata", društvenih mreža, satelita čije kamere baš sve vide i uređaja koji baš sve čuju, navigacija koje nas dovedu u nepoznati grad točno na parkiralište koje tražimo... No činjenica je da logori postoje još uvijek i baš sada, u ovom našem vremenu. Događa se doista svakodnevno da čovjek zatoči drugog čovjeka, ženu, dijete i muči ga. Namjerno i sustavno, fizički i psihički. Kako je to moguće? Nitko ne može jednostavno odgovoriti na to pitanje. Istodobno se povremeno čuju tihe, razumne i lijepe riječi, kojima rijetki pojedinci pokušavaju potaknuti duhovno prosvjetljenje i promjenu u drugima nakon što su je sami spoznali, no najčeš­će ih ubrzo ušutka udarac tvrdog komada otkinutog s nekog zlatnog teleta ili prezirni smijeh poruge drugih.

Lakše je odgovoriti na pitanje zašto se događaju logori ili zašto ljudi muče jedni druge. Odgovor dobro znaju oni koji su preživjeli torturu, ali i članovi njihovih obitelji i nekoliko generacija koje ih nasljeđuju. Zato što je traumatsko iskustvo torture u logoru toliko strašno, tako duboko i tako razarajuće da se njegove posljedice prenose generacijama. Nažalost, naučili smo to na iskustvu ljudi koji su preživjeli Holokaust, ali i na iskustvu mnogobrojnih osoba koje su preživjele logore iz nedavnog rata. Njihova svjedočenja su originalna i autentična, a sjećanja živa, do najsitnijeg detalja. Ovdje je djelomično i odgovor na postavljena pitanja jer su sretni oni koji se ne sjećaju, a u zaboravu bi bilo spasenje.

Naime, u samoj biti poremećaja koje izazove psihotraumatsko iskustvo torture (posttraumatski stresni poremećaj – PTSP ili njegov ekstremni oblik – kompleksna trauma ili DESNOS) je upravo ponavljajuće sjećanje, na javi i u snu, koje se pojavljuje ponovno i ponovno i ne dopušta željeni zaborav. Sjećanje je to na osjećaj potpunog brisanja osobnosti, potpunog poniženja dostojanstva i čovječnosti, trenutka u kojem više ni malo ne znači tko je žrtva, što je i kakva je, sjećanje na neizdrživu fizičku bol i osjećaj apsolutnog straha zbog prijeteće boli i nagore od svega, sjećanje na osjećaj potpune bespomoćnosti da se poduzme bilo što, sve do gubitka nade. A tada nestaje smisao. Život kao da na neki način prestaje biti važan jer bespomoćnost vodi u apatiju i beznadnost pa mučenik moli da smrt što prije dođe i muke prestanu. Neki zato počine samoubojstvo, međutim, kako je životna sila jača od smrti, pa je dovoljan i sitni plamičak života za preživljenje, oni koji nisu doslovno fizički ubijeni, većinom ipak prežive. I sjećaju se. Zauvijek. Najčeš­će nijemo i tiho, jer je to sjećanje previše strašno pa nema riječi kojima bi se opisalo, a i kada se pokuša opisati nema slušača koji može saslušati jer je previše bolno. Zato žrtve uglavnom šute.

A šutnjom se negativna energija zadržava i razara ih iznutra, ali i prenosi na sve koji su u blizini, a najviše na one koji su najbliži. Zato posredno stradaju upravo oni najvoljeniji, jer mada ne znaju što se doista dogodilo, suosjećanjem intuitivno razumiju dubinu te boli pa i sami počnu osjećati razarajuću silu posljedica traume bliskih im osoba. Patnja je to koja prelazi granice razuma i neizreciva je ljudskim govorom. Zato žrtve torture šute i ne bune se, ne viču ulicama, ne nose parole i ma koliko bi to htjele, ipak ne odu na obljetnicu... Oni samo žele da ih se ostavi na miru i ne podsjeća. Jer i tako se predobro sjećaju svega, a i kada na trenutak zaborave, podsjeti ih neki šum, neki miris, neki list, neka riječ, neki predmet i istog trenutka vrati u trenutak kada se dogodila trauma. Tako zauvijek ostanu zarobljeni u tom trenutku i vremenu. U stvarnosti godine prolaze, djeca rastu, radi se, plaćaju se režije, stari se, ali paralelni svijet prošlosti stalno je tu i uvijek vrlo lako postane tema, jer zapravo stvarnost ne postoji. Zato traumatizirane osobe koje su preživjele torturu, doživjele trenutak potpune bespomoćnosti, razvile PTSP ili DESNOS, zauvijek žive u tom paralelnom svijetu, a stvarni svijet za njih kao da ne postoji. "Moram Vam nešto priznati, vjerujte mi, najbolje mi je kad sam sâm. Svi mi smetaju, ometaju me u mislima o svemu, teško se koncentriram na njih pa se lako naljutim, kao da me stalno naglo probuđuju... A jedino što doista želim je bar jednu noć pošteno se naspavati, bez snova."

Drukčiji, a opet slični su, na primjer, roditelji koji sustavno zlostavljaju svoju djecu, koju su toliko željeli i koja su smisao njihovog života, a zapravo ih tjeraju raditi što ne žele ili koliko žele, tjeraju ih ići kamo ne žele, komunicirati s kim ne žele... Ima žena za koje pouzdano znamo da su gotovo svakodnevno zlostavljane, a koje uporno ostaju u tom braku i uporno se žale na svoju nesretnu sudbinu koju ničim ne pokušavaju promijeniti već se samo dublje ukopavaju u zatočeništvo. Neke obitelji se žrtvuju i cijelo svoje postojanje podređuju nekim, objektivno gledano, nepotrebnim aktivnostima na koje potroše sve životno vrijeme koje imaju. Njihova nepotrebna žrtva postane njihov smisao, a kada više nije potrebna izgubljeni su i bolesni. Tada je moguće doživjeti bijes majke koja je cijelog života sama njegovala teško bolesnu, nepokretnu i duboko duševno zaostalu kći mada je u blizini njihove kuće bila ustanova za stručnu njegu takvih osoba. Ona nije tražila niti dozvolila pomoć ni od koga, ni konkretnu ni novčanu, mada je imala pravo na sve. Zbog potrebe za stalnom pažnjom koju je bolesno dijete trebalo, prestala je ići raditi i odustala je od rođenja drugog djeteta, a okupirala je i supruga i obje bake. Kuća se pretvorila u poligon za bolesnu djevojčicu, koja je umrla nakon 15 godina takvog života, a kuća je ostala prazna i svi su mogli početi novi život, jer su ga doista i prepošteno zaslužili. Gospođa je došla tražiti pomoć objašnjavajući kako 15 godina zapravo i nije spavala pa više i ne može zaspati. Nakon nekoliko dana došla je na kontrolu zakazanu zbog procjene kako djeluju preporučeni lijekovi i pri tom napala liječnicu vičući da je mrzi jer joj je dala tablete od kojih spava, a ona to ne želi! jer se želi buditi svakog časa i provjeravati je li sve u redu i treba li nekome nešto... Tražila je lijek za spavanje, ali ga uistinu ne želi jer želi zauvijek ostati zarobljena u svom malom logoru i patiti, biti iscrpljena i nenaspavana jer to je postao njezin način života mada svrha više ne postoji.

Nažalost, među nama je puno osoba koje nisu slobodne jer su mučitelji svojih bližnjih ili su to oni koji zapravo ne žele svoju slobodu pa iako nisu bili zatočeni u ratnim logorima smrti, muče sami sebe cijelog života i kada su im sva vrata njihovih kaveza širom otvorena.

Odgovor na pitanje zašto je tako, također je kompliciran i teško izreciv. No, jedini način za oslobođenjem je baš govoriti o tim osjećajima, barem ih pokušati opisati, ispričati, opjevati, nacrtati, bilo kako ih izvući iz sebe. Što češ­će i što detaljnije i uvijek započeti s opisom stanja "Kako se sada osjećam kada se sjetim na taj trenutak".

To je jedini put u slobodu, ako je zatočenik uopće želi, jer biti slobodan je zapravo izbor. A logori će se događati i oko nas sve dok god se zatočujemo u sebi.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Ekološko obraćenje - Naš odgovor na Božji dar

Najave

  • Ne postoji nijedna najava!

Na današnji dan

Fra Lovro Šitović

(Ljubuški, 1682. – Šibenik 26. II. 1729). Rođen je u muslimanskoj obitelji i bilo mu je ime Hasan. U vrijeme austrijsko-turskoga rata (1690) njegova je oca, ljubuškog kapetana, zarobio je harambaša Šimun Talajić, a ovaj je ostavio sina kao jamstvo dok on ne skupi otkupninu za sebe. Odveo je sina nakon što je isplatio otkupninu. Međutim, dječak je pobjegao nazad. Talajić ga je dao na školsko podučavanje franjevcima, u 17. godini su ga krstili kao Stjepana. Ušao je u franjevački red i uzeo ime fra Lovro. Studirao je u Italiji filozofiju i teologiju. Potom je predavao filozofiju u Makarskoj, a od 1715. teologiju u Šibeniku i Splitu. Objavio je latinsku gramatiku 1713, te Pisnu (Pismu) od pakla 1727.


Fra Josip Markušić

(Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880, – Jajce, 26. II. 1968). Studirao je teologiju u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Svećenički red primio je 1904. Službovao je kao profesor u Visokom. Bio je župnik u Kotor Varošu, gvardijan u Jajcu, u samostanu Sv. Ante u Sarajevu i u Beogradu. Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene. Jedan je od najznačajnijih franjevaca XX. stoljeća. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Objavio je: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Krvavi behari, Život i rad Ivana Frane Jukića i dr.


Na vrh