Kasno otkriveni velikan – Marin Držić (1508. – 1567.)

Objavljeno: 25.01.2017. u 09:13Kategorija: Književnost

Iskusni znalac hrvatske književnosti Mihovil Kombol rekao je o Držiću: „Nije mu se našao premac ni dostojan nasljednik."

Kip Marina Držića u Dubrovniku, bronca, Ivan MeštrovićPovećaj sliku

Kip Marina Držića u Dubrovniku, bronca, Ivan Meštrović

Autor: fra Ignacije Gavran

Marin Držić je rođen početkom 16. stoljeća, dakle dijelom Marulićev suvremenik, ali je kroz 350 godina nakon svoje smrti bio slabo poznat. Tek pred II. svjetski rat (godine 1938.) naglo su ga počeli cijeniti ne samo kod nas nego i po svijetu kao izuzetna dramskog pisca.

Iznenadno priznanje

Prije spomenute godine za Marina Držića zanimali su se, gotovo bez iznimke, samo povjesničari književnosti. O njemu je napisano do 1900. tek tridesetak (34) osvrta a od 1900. pa do 1967. (kad se slavila 400. obljetnica njegove smrti) bilo  ih je 444. U Zagrebu je kroz četiri godine (od 1938. do 1942.) bila prikazana njegova drama Dundo Maroje preko stotinu puta a u Beogradu (do 1967.) preko 400 puta, u režiji Bojana Stupice. U čitavoj Jugoslaviji bilo je kroz to vrijeme izvedeno blizu 5000 njegovih predstava. U inozemstvu su izvodili Dunda Maroja u 200 europskih gradova pa čak i u Turskoj. Ta je drama prevedena na 18 jezika, čak i na kineski i esperanto; doduše, neki o tih prijevoda napravljeni su samo za potrebe kazališta. Svjetske književne veličine (npr. H.G.Wels i John Galsworthy) počeli su se za njega zanimati. Poznati stručnjak Heinz Kindremann u svojoj Povijesti europskog kazališta divi se ovom velikom prethodniku europske drame pa ističe da je Držićev Dundo Maroje izveden prije ili davno prije nego što su rođeni Lope de Vega, Shakespeare, Moliere i Goldoni.

Književnik protiv vlasti

Marin Držić se rodio godine 1508. u trgovačkoj obitelji, koja je poslovala po Italiji i po Balkanu. Imao je još četvoricu braće i dvije sestre. Među braćom je on bio najmlađi pa je određen za crkvenu službu, budući  da mu je obitelj imala patronat nad dvjema crkvama; svećenici su bili i njegovi rođaci Džore i Andrija. Marinu se nije žurilo postati svećenikom: klerikom je postao već godine 1526. (ili malo prije toga) a zaredio se tek 1550., kad su mu bile 42 godine. U Dubrovniku je dobio dobro humanističko obrazovanje, ali gdje je i kako naučio bogoslovlje nije zabilježeno. Mnogo se zanimao glazbom pa je jedno vrijeme bio i orguljaš u katedrali.

Za njega je važan njegov boravak u talijanskom gradu Sieni od 1538. do 1542. Ondje je jednu godinu bio upravitelj studentskoga doma i upoznao talijanski kazališni život. Svoje životno iskustvo upotpunio je kao pratilac grofa Kristofa Rogendorfa za njegova boravka u Dubrovniku i na putovanjima u Beč i Carigrad (1545-1546.).

Nakon toga (od 1547. do 1562.) Držić boravi u Dubrovniku, gdje piše svoja djela i izvodi ih s družinama glumaca. Već se u prvim nastupima zamjerio nekima u svome gradu pa će zbog toga imati neprilika. Nakon petnaestak godina boravka u Dubrovniku, Držić je otišao u Italiju; najčešće boravi u Veneciji, gdje je bio kapelanom mletačke nadbiskupije. Ipak, nije zaboravio Dubrovnik; boljelo ga je što u njemu autokratski vlada vlastela pa je pokušao nagovoriti firentinskog vojvodu da taj poredak izmijeni. Prijedlog nije odgovarao vojvodinim interesima a i sam je „prevratnik” privremeno odustao od svojega nauma. Već slijedeće godine on je umro i bio je pokopan u venecijanskoj crkvi sv. Ivana i Pavla godine 1567.

Pastirske igre i komedije

Držić je pisao pjesme, pastirske igre i komedije. Pjesama ima malo (27). Pisane su dosta rano i u njima on slijedi  Petrarkine sljedbenike (petrarkiste); on se i sam kasnije znao narugati tim izvještačenim pjesnicima. Pastirske igre, u koje ubrajamo Tirenu (u pet činova), Veneru i Adonisa te Grižulu znatno su ljepše i vrjednije. Njima ide donekle putem koji su zacrtali dubrovački pjesnici prije njega (Mavro Vetranović, Nikola Nalješković i Džore Držić); u Tireni ima i dobrih, realističkih prizora. Umjetnički su najbolje njegove komedije: Novela od Stanca (Šala sa Stancem), Skup (= Tvrdica) i, najpoznatija od svih, Dundo Maroje. Osim njih, on je napisao i druge komedije: Pomet (koja je izguljena), Mande i arkulin, koje nisu u potpunosti sačuvane, te neke druge, od kojih postoje samo djelići. U komedijama, a napose u Dundu Maroju, Držić je dosegao svoj umjetnički vrhunac.

Prikažimo barem ovo netom spomenuto djelo.

Bogati a škrti Dundo (= striko) Maroje dao je svoje sinu Maru (= Marinu) 5000 dukata da njima trguje. Prošle su tri godine otkako se mladić zaputio u Italiju; umjesto da trguje, on je te dukate spiskao na svoju ljubavnicu Lauru. Čuvši takve glasove, Dundo se zaputi u Italiju, u Rim, upravo jubilarne godine 1550. i tamo se uvjeri da su glasine stinite. Prvi susret oca i sina bio je žestok: otac je nasrnuo na sina nožem a ovaj se pravio da ga ne poznaje, pa je policija odvela oca u zatvor. Nekako se izbavio iz njega a onda postupio lukavije, s hinjenom blagošću, i uspio domoći se robe, za koju je Marova ljubavnica (na njegovu preporuku) dala jamstvo. Tako se dogodila nevjerojatna stvar: da je starac "iz dubine mora" izvadio barem dio svojih dukata (3000). Time se Maro onemogućio kod svoje ljubavnice pa se, zajedno s ocem, vratio u Dubrovnik. Na njega je čekala čitave tri godine njegova vjerenica Pera.

Iako drama nosi naslov Dundo Maroje, glavnu ulogu svojim domišljatim varanjem i duhovitim nastupima izvodi sluga Pomet.

Veličina u prirodnosti

Pisci ne žive u praznom prostru, ne stvaraju svoja djela jednostavno iz ničega, nego se ugledaju u prethodnike i suvremenike.

U vrijeme renesanse, u 15. i 16. stoljeću, dramskim je piscima uglavnom bio uzor rimski komediograf Plaut (254. – 183.). Svojim komedijama on je stvorio niz zanimljivih, komičnih likova. Među njima susrećemo škrtoga starca, razmetljivoga vojnika, lukavoga slugu; gledalište je nadmoćno uživalo u tim promašenim ljudima. Pisci renesanse prihvatili su te likove i počeli ih na svoj način oponašati. Plaut im je dao primjere u koje su se mogli ugledati. Osim što su iznijeli na pozornicu niz plautovskih "tipova", oni su prikazali i sasvim nove "karaktere". I na hrvatskom primorju bilo je tada također dramskih pokušaja pa su neki Držićevi prethodnici (nr. Mavro Vetranović, Džore Držić, Nikola Nalješković) napisali nekoliko dramskih djela, najčešće pobožnih a onda i svjetovnih.

Na takvoj pozadini pojavio se Marin Držić. I on prikazuje u svojim komedijama likove slične Plautovim, škrte starce, obijesnu raspuštenu i lakomislenu mladež, ljubavnice i vješte lukave sluge. U tim tipovima, pa nekad i u zapletima, on je dužnik svojih prethodnika. No, njegova je veličina u tome što je stvorio i nove, svježe i sasvim uvjerljive likove, što je ostvario na pozornici živ i prirodan dijalog i što je pružio istinitu sliku svoga grada i svoga vremena i izrekao niz vrijednih misli o ljudskom životu.

Držić izvodi pred svoje gledatelje žive i isitnite likove. To nisu ljudi napravljeni prema kalupu nego posve individualni i nezaboravni; oni govore i ponašaju se nenamješteno i istinito, svatko prema svome značaju, obrazovanju i društvenom položaju; govore prirodno, kako su navikli na ulici ili gostionici. Takav je npr. primitivni Bokčilo, vječno žedan vina i gladan jela, ili domišljata i dosjetljiva Petrunjela, služavka gospođe Laure. Najviše duha, okretnosti i neiscrpne snalažljivosti pokazuje sluga Pomet; nikakav obrat sreće njega ne može smesti da ne okrene događaje u svoju korist.

Radnja se u Držićevim komedijama odvija u živahnu dijalogu: svaka je rečenica prirodan i neusiljen odgovor na prethodnu tvrdnju i vodu radnju naprijed. S vremena na vrijeme Držić uspori žustru radnju umećući i neki monolog: on mu posluži da u toj stanci iznese mišljenje o onome što se zbiva. Time on omogući i gledatelju da to i on, sa svoje strane, učini a time i čitavo događanje postaje jasnije.

Držićeve komedije iznose pred nas i piščev pogled na svijet, njegovu životnu mudrost, koja vodi računa o ljudskoj sebičnosti, umišljenosti i gluposti. Sve to on izriče najčešće preko svoga omiljenog Pometa a poneka i u prologu, preko Negromanta. Pomet doduše, u stilu komedije, naglašava uživački stav prema životu pa često pjeva hvalospjev dobru jelu i piću; pisac mu je i nadjenuo ime Pomet a prezime Trpeza, jer on "pomete" sve što god se nađe na stolu. Ipak i Pomet, kao i Negromant, izriče piščevo životno iskustvo i mudrost i žestoko osuđuje ljude koji ne vrijede. Dobro razlikuje čestite (ljude nazbilj) od naopakih (ljudi nahvao) i njima upućuje oštre ubode svoje kritike. Takve naopake ljude on nalazi i u samoj upravi Dubrovnika: na njih on u komedijama cilja prikriveno a njegova "urota" išla je za tim da ih obori.

Osvrt

U naše vrijeme, svijet je, kao što je to već na početku bilo spomenuto, priznao da je Držić velik dramski pisac. Već godinama ja sam pomišljao da na ovome mjestu napišem o njemu članak. Zadržavala me od toga svijest da je Držića u njegovu originalnom jeziku teško čitati. Njegove komedije pune su tuđica; ima ih, prema mojoj ocjeni, znatno više od tisuću. Kako da razumiješ što je to gvacat (umak), fodža (moda) brinc (zdravica) i tolike druge? Čak i one riječi za koje u prvi mah pomisliš da ih znaš, naknadno se polaže da ih ne znaš: babe (dadilja), istrijebiti se (dotjerati se), prem (zapravo). Te poteškoće režiseri Držićevih drama često izbjegnu tako što nerazumljivu riječ zamijene razumljivom. No, ako tko hoće da osjeti pravi oblik umjetnikova djela, valja mu pronaći izdanje snabdjeveno rječnikom i dobrim bilješkama. To jest poteško ali se isplati. Treba nam uvažiti ono što je iskusni znalac Mihovil Kombol rekao o Držiću: „Nije mu se našao premac ni dostojan nasljednik.” Takav pisac zaslužuje naš trud.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Ekološko obraćenje - Naš odgovor na Božji dar

Najave

  • Ne postoji nijedna najava!

Na današnji dan

Fra Lovro Šitović

(Ljubuški, 1682. – Šibenik 26. II. 1729). Rođen je u muslimanskoj obitelji i bilo mu je ime Hasan. U vrijeme austrijsko-turskoga rata (1690) njegova je oca, ljubuškog kapetana, zarobio je harambaša Šimun Talajić, a ovaj je ostavio sina kao jamstvo dok on ne skupi otkupninu za sebe. Odveo je sina nakon što je isplatio otkupninu. Međutim, dječak je pobjegao nazad. Talajić ga je dao na školsko podučavanje franjevcima, u 17. godini su ga krstili kao Stjepana. Ušao je u franjevački red i uzeo ime fra Lovro. Studirao je u Italiji filozofiju i teologiju. Potom je predavao filozofiju u Makarskoj, a od 1715. teologiju u Šibeniku i Splitu. Objavio je latinsku gramatiku 1713, te Pisnu (Pismu) od pakla 1727.


Fra Josip Markušić

(Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880, – Jajce, 26. II. 1968). Studirao je teologiju u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Svećenički red primio je 1904. Službovao je kao profesor u Visokom. Bio je župnik u Kotor Varošu, gvardijan u Jajcu, u samostanu Sv. Ante u Sarajevu i u Beogradu. Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene. Jedan je od najznačajnijih franjevaca XX. stoljeća. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Objavio je: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Krvavi behari, Život i rad Ivana Frane Jukića i dr.


Na vrh