Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! (Mt 5,6)

Objavljeno: 19.01.2017. u 11:40Kategorija: Obnovi svoju vjeru

Isus poziva na aktivnu pravednost kojoj je u temelju ljubav, a želja za njezinim vršenjem kod kršćanina treba biti snažna poput prirodne potrebe za hranom i vodom.

Piše: fra Ivica Radić

Pojam pravde i pravednosti prisutan je gotovo u svim društvima i civilizacijama, kako kroz povijest, tako i danas. Raspon ovog pojma je širok: tematizira se u filozofiji, teologiji, pravu, sudstvu, sociologiji i sličnim znanostima. Pravednost je univerzalna i potreba za njom je u iskonu svakog čovjeka i društva.

Općeprihvaćena podjela pravednosti je: uzajamna, zakonska i razdiobna. Uzajamna se odnosi na pojedince i njihov uzajamni odnos. Zakonska uređuje odnose pojedinaca prema zajednici. Razdiobna uređuje odnose i dužnosti zajednice prema pojedincima.

Zbog širokog spektra i pristupa ovom pojmu teško je pronaći ujednačenu općeprihvaćenu definiciju pravednosti. Mnogi filozofi, teolozi, pravnici i ini znanstvenici bavili su se ovim pojmom, jer kako navodi Isus u četvrtom blaženstvu pravednost se egzistencijalno tiče svakog čovjeka i društva.

Dati svakome što mu pripada

Ne ulazeći u detaljnu analizu pristupa ovoj temi kod pojedinih filozofa, teologa i pravnika, može se ipak iz njihovih kratkih definicija shvatiti važnost i značenje pravednosti. Tako Euripid kaže za pravednost: "Ni večernjice, ni zornice, nije joj ravan sjaj." Aristotel i Platon definiraju pravednost kao najvišu čovjekovu krepost. (Četiri stožerne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost). Sveti Augustin kaže da se pravednost razlijeva na ostale kreposti. Rimski pravnik Ulpijan definira pravednost riječima: "Pravednost je trajno i postojano raspoloženje dati svakome ono što mu pripada." Na tragu Ulpijanove definicije je i definicija svetog Tome Akvinskog koja glasi: "Pravednost je stanje po kojemu je netko postojano i trajno raspoložen dati svakome ono što mu pripada."

Još su mnogi filozofi, teolozi, pravnici i govornici dali veliki znanstveni doprinos ovoj temi, ali malo je tko dao značaj pravednosti kao Isus. Četvrto blaženstvo uzdiže pravednost na egzistencijalnu razinu, uspoređujući je s čovjekovom potrebom za hranom i pićem. Potreba za hranom i pićem je osnovna potreba svakog čovjeka i od životne je važnosti. Kada dođe do nedostatka hrane i vode, nastupa osjećaj gladi i žeđi, nakon čega, ako iste potraju, nastupa bolest i smrt. U svijetu nažalost i danas ima onih koji, ne samo da oskudijevaju hranom i pićem, nego čak umiru od gladi i žeđi. U našoj je blizini ipak, rijetka pojava. Isusovim suvremenicima ova usporedba iz četvrtog blaženstva bila je bliža i jasnija nego nama danas, jer živjeli su u trajnoj oskudici hrane i vode, ali i oskudici pravednosti kao i naše društvo. Na isti rang s čovjekovom potrebom za hranom, Isus stavlja i čovjekovu potrebu za pravednoš­ću. Ne samo da mu bude učinjena od drugog i drugih, nego da je i on drugome i drugima čini.

Pojam pravde i pravednosti je jako prisutan u Bibliji, kako u Starom, tako i u Novom zavjetu. U Starom zavjetu pravednost i vršenje pravednosti promatra se kroz Savez Boga i čovjeka. Bog je izvor pravednosti i pravedan je jer je vjeran Savezu. S čovjekove strane pravednost je također vjernost Savezu i vršenje onoga što iz Saveza proizlazi (Deset Božjih zapovijedi). Bog je taj koji kroz Savez postavlja norme, a čovjek treba djelovati u skladu s normama. Onaj koji djeluje u skladu s Božjim zapovijedima i hrabro čuva vjeru, unatoč svim protivljenjima, u Bibliji je okarakteriziran kao čovjek pravednik.

Usporedba s glađu i žeđu naspram Božje riječi prisutna je u cijeloj Bibliji. Ovo su samo neki od primjera:

"Žedna mi je duša Boga, Boga živoga..." (Ps 42,3); "Evo dani dolaze, govori Gospodin, kada ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha i žeđ vode, već slušanja riječi Božje" (Am 8,11).

U Novom je zavjetu također prisutan govor o pravdi i pravednosti, naročito kod evanđelista Mateja i kod svetog Pavla. Značenje je kao i u Starom zavjetu; težiti djelovati po Božjoj riječi i Božjim zapovijedima, tj. vršiti Isusove zapovijedi i norme koje su bitno povezane i neodvojive od ljubavi. Puna pravednost u biblijskom smislu, napose kod Isusa, ne može se postići samo poštivanjem normi, nego vršenjem normi s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Isus poziva na aktivnu pravednost kojoj je u temelju ljubav, a želja za njezinim vršenjem kod krš­ćanina treba biti snažna poput prirodne potrebe za hranom i vodom.

Tiče se svakog čovjeka

Čovjek svoju potrebu za pravednoš­ću ne treba svoditi tek na zahtjev da mu se pravednost čini, nego snažno se zalagati da i sam naspram Boga i drugoga bude pravedan u ljubavi. Onima koji na taj način gladuju i žeđaju za pravednoš­ću, Isus obećava da će biti nasićeni u Kraljevstvu nebeskom u zajedništvu s Njim, Ocem i Duhom Svetim. Kao uvjet uživanja potpune pravednosti u Kraljevstvu nebeskom, Isus postavlja vršenje pravednosti u ljubavi na zemlji, unatoč progonu i bilo kojemu protivljenju koje može doći.

Četvrto Isusovo blaženstvo, kako je bilo aktualno u Isusovo vrijeme i kroz povijest, jednako ili više aktualno je i danas. Svako vrijeme, pojedinac i društvo suočavali su se s nepravdom. Nepravda je izazivala i izaziva ratove, krvave proteste i nemire. Ona razara pojedinca, obitelji i društva. Tko je iskusio ili trpi tešku nepravdu zna kako je to težak i nelagodan osjećaj, te kako je želja za pravednoš­ću jaka, baš poput gladi i žeđi. Još teži teret jest učinjena nepravda drugome, koja prije ili poslije alarmira čovjekovu savjest, a nemirna savjest je, kako kaže naš nobelovac Ivo Andrić, najteža nevolja koja čovjeka može snaći na zemlji.

Svako je vrijeme također imalo uzore u zauzimanju za pravednost i pravednije odnose u društvu, biblijski rečeno pravednike. Među nama je danas snažan proročki glas pape Franje, koji se neumorno zauzima za pravednije odnose na Zemlji, zauzimajući se napose za ljude pogođene neimaštinom, ratom i progonima. Papa neprestano upozorava na nepravedno koncipiranu svjetsku ekonomiju i političke strukture, zbog kojih pojedinci i narodi trpe velike nepravde.

Pravednost se nezaobilazno i egzistencijalno tiče svakoga čovjeka. Ona je temeljni uvjet mogućnosti zdravog društva. Svjestan te činjenice, Isus svoje učenike poziva da vršenje pravednosti postave kao prioritet u svakodnevnom životu; ne bilo kako ili polovično, nego cijelim svojim bićem, trajno i prema svakome bez isključivosti. Tako radikalno opredjeljenje za pravednost u ljubavi, uvjet je konačnog susreta s Isusom i uživanja pravednosti u Kraljevstvu nebeskom.

Izvor: Kalendar sv. Ante

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Ekološko obraćenje - Naš odgovor na Božji dar

Najave

  • Ne postoji nijedna najava!

Na današnji dan

Fra Lovro Šitović

(Ljubuški, 1682. – Šibenik 26. II. 1729). Rođen je u muslimanskoj obitelji i bilo mu je ime Hasan. U vrijeme austrijsko-turskoga rata (1690) njegova je oca, ljubuškog kapetana, zarobio je harambaša Šimun Talajić, a ovaj je ostavio sina kao jamstvo dok on ne skupi otkupninu za sebe. Odveo je sina nakon što je isplatio otkupninu. Međutim, dječak je pobjegao nazad. Talajić ga je dao na školsko podučavanje franjevcima, u 17. godini su ga krstili kao Stjepana. Ušao je u franjevački red i uzeo ime fra Lovro. Studirao je u Italiji filozofiju i teologiju. Potom je predavao filozofiju u Makarskoj, a od 1715. teologiju u Šibeniku i Splitu. Objavio je latinsku gramatiku 1713, te Pisnu (Pismu) od pakla 1727.


Fra Josip Markušić

(Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880, – Jajce, 26. II. 1968). Studirao je teologiju u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Svećenički red primio je 1904. Službovao je kao profesor u Visokom. Bio je župnik u Kotor Varošu, gvardijan u Jajcu, u samostanu Sv. Ante u Sarajevu i u Beogradu. Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene. Jedan je od najznačajnijih franjevaca XX. stoljeća. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Objavio je: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Krvavi behari, Život i rad Ivana Frane Jukića i dr.


Na vrh