Knjiga po mjeri čovjeka

Objavljeno: 19.01.2017. u 09:13Kategorija: Biblija

Posljednjih godina često se među kršćanskim vjernicima čuju pitanja zašto se neki stari spisi ne nalaze u našoj Bibliji i zašto se Biblija sastoji baš od ovih knjiga koje su danas njezin dio.

Piše: fra Darko Tepert

Da bismo dali barem dio odgovora na ovo pitanje, dobro je podsjetiti se kako je uopće nastao popis knjiga koje čine Bibliju, a koji se obično naziva kanon.

Riječ kanon dolazi iz grčkoga jezika, a doslovno označava mjeraći štap od trske (grč. kanna). Od toga je izvedeno značenje mjerilo, pravilo, propis. Od 4. stoljeća upotrebljava se kao izraz kojim se označava zbirka knjiga što ih je Crkva primila i priznaje ih od Boga nadahnutima. Njima radi toga pripada neprevarljiv ugled, jer sadrže i oblikuju pravilo objavljene istine. Iz toga se izraza izvode i drugi, pa riječ kanonski označava nešto što pripada kanonu, a kanonizirati znači uvrstiti u kanon. Kanonicitet ili kanoničnost označava dostojanstvo knjige kojoj pripada božanski autoritet te ju je Crkva primila u kanon.

Knjige Staroga zavjeta

Kanon Staroga zavjeta u Katoličkoj Crkvi jest zbirka od 46 knjiga nastalih kroz mnoga stoljeća. U židovstvu su vjernici do prvog stoljeća općenito za svoje svete knjige držali Petoknjižje ili Zakon (Tora) te Proroke (hebr. Neviim) u koje su ubrajali i naše povijesne knjige od Knjige o Jošui do Druge knjige o kraljevima. S druge strane, zbirka koju su zvali Spisi (hebr. Ketuvim) tada je još bila nesigurna opsega, a uključivala je ostale povijesne knjige, mudrosnu književnost, psalme te dio naših proročkih knjiga. Židovski je kanon utvrđen krajem 2. ili početkom 3. st., a isključuje sve knjige koje se nazivaju deuterokanonskima, to jest one koje su pisane grčkim jezikom. Takav starozavjetni kanon nakon reformacije preuzimaju i protestantske zajednice. Tako se kao protokanonske knjige označavaju one koje su priznate u svim kršćanskim Crkvama i zajednicama kao nadahnute i kanonske, dok su deuterokanonske odbačene u zajednicama koje su nastale iz reformacije. To su Tobija, Judita, Knjiga Mudrosti, Sirah, Baruh, Prva i Druga knjiga o Makabejcima, te dijelovi Estere (Est 10,4 – 16,24) i Danijela (Dan 3,24-90; 13; 14).

U kršćanstvu je od samih početaka u uporabi bio prošireni židovski kanon, to jest onaj koji uključuje i deuterokanonske knjige, na koje se pozivaju novozavjetni pisci i ostali kršćanski pisci prvih stoljeća. Taj kanon nije pod izravnim utjecajem sadašnjega židovskoga kanona koji nastaje tek kasnije.

U nastajanju kršćanskoga kanona Staroga zavjeta valja prepoznati i povijesni razvoj unutar kojega su postojale i razlike među pojedinim pokrajinama. Tako su na Istoku od kraja 2. st. bili snažni napori oko usklađivanja kršćanskoga sa židovskim kanonom, pri čemu je osobito važnu ulogu imao veliki kršćanski pisac Origen. Ipak, i dalje su se rabile i deuterokanonske knjige. Taj kanon istočnih Crkava utemeljen je na grčkom prijevodu Staroga zavjeta – Septuaginti. Na Zapadu sv. Augustin (354. – 430.) zastupa širi kanon koji obuhvaća i deuterokanonske knjige. Takav kanon prihvaćaju pokrajinski crkveni sabori u 5. st. Od prevoditeljskog djela sv. Jeronima zapadni je kanon Staroga zavjeta utemeljen na hebrejskom ili aramejskom tekstu onih knjiga koje su pisane tim jezicima, odnosno na grčkom tekstu deuterokanonskih knjiga. Usto, kao mjerodavan vrijedi latinski prijevod s tih jezika. U Katoličkoj Crkvi kanon Staroga zavjeta definirali su crkveni sabori u Firenci (1442.) i Tridentu (1564.).

Knjige Novoga zavjeta

Kanon Novoga zavjeta sastoji se od 27 knjiga, a zbirka Novoga zavjeta ustaljena je krajem 2. st.

(...)


Cijeli tekst nove rubrike Nepoznata Biblija pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.

Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Ekološko obraćenje - Naš odgovor na Božji dar

Najave

  • Ne postoji nijedna najava!

Na današnji dan

Fra Lovro Šitović

(Ljubuški, 1682. – Šibenik 26. II. 1729). Rođen je u muslimanskoj obitelji i bilo mu je ime Hasan. U vrijeme austrijsko-turskoga rata (1690) njegova je oca, ljubuškog kapetana, zarobio je harambaša Šimun Talajić, a ovaj je ostavio sina kao jamstvo dok on ne skupi otkupninu za sebe. Odveo je sina nakon što je isplatio otkupninu. Međutim, dječak je pobjegao nazad. Talajić ga je dao na školsko podučavanje franjevcima, u 17. godini su ga krstili kao Stjepana. Ušao je u franjevački red i uzeo ime fra Lovro. Studirao je u Italiji filozofiju i teologiju. Potom je predavao filozofiju u Makarskoj, a od 1715. teologiju u Šibeniku i Splitu. Objavio je latinsku gramatiku 1713, te Pisnu (Pismu) od pakla 1727.


Fra Josip Markušić

(Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880, – Jajce, 26. II. 1968). Studirao je teologiju u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Svećenički red primio je 1904. Službovao je kao profesor u Visokom. Bio je župnik u Kotor Varošu, gvardijan u Jajcu, u samostanu Sv. Ante u Sarajevu i u Beogradu. Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene. Jedan je od najznačajnijih franjevaca XX. stoljeća. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Objavio je: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Krvavi behari, Život i rad Ivana Frane Jukića i dr.


Na vrh