Velika povelja slobode

Objavljeno: 17.01.2017. u 08:54Kategorija: Obnovi svoju vjeru

Uvijek se iznova postavlja pitanje koliko smo kao krš­ćani na početku 21. st., a već dobrih pedeset godina i od Drugog vatikanskog koncila, zaodjenuti praznovjerjem i krivovjerjem? Zaodjenuti se Bogom značilo bi, prema don Petrovim riječima, biti pravovjeran?! I stvarno čitamo u Pavlovoj Poslanici Galaćanima (3,27): Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.

Piše: fra Mario Cifrak

U knjizi Prosjaci i sinovi nalazimo razgovor dvojice svećenika, don Pavla i don Petra, župnika i kapelana:

(…) Pogledaj ovo kamenje. Čim padne mjesečina, vidjet ćeš kako se tihano nadimlje i diše. U svakom kamenu po jedan duh, u svakoj jeli vila, na svakom groblju strašilo, na svakom putu nagaz, u svakoj jami jauk, na svakom izvoru čarolija. I tamo sve do zvijezda i sazviježđa, do neba i nebesa, daklem, beskrajni svijet duhova ogrnut golemim plaštem Božje ljubavi. Ako nam to oduzmeš, čim ćeš nas zaodjeti?

– Bogom! – slavodobitno uskliknu mladi kapelan.

– Budi razuman, don Petre, ta još smo jedino mi s njim srasli i urasli u taj njegov, daklem, divni, jedinstveni i cjeloviti vidljivi i nevidljivi svijet.

Strpljenje mladog kapelana bijaše iscrpljeno:

– Don Pavle, dosta je besmislica koje se lako u bogohulu mogu prometnuti. To što govoriš nije praznovjerje već krivovjerje.

Uvijek se iznova postavlja pitanje koliko smo kao krš­ćani na početku 21. st., a već dobrih pedeset godina i od Drugog vatikanskog koncila, zaodjenuti praznovjerjem i krivovjerjem? Zaodjenuti se Bogom značilo bi, prema don Petrovim riječima, biti pravovjeran?! I stvarno čitamo u Pavlovoj Poslanici Galaćanima (3,27): Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.

Naše krštenje je trenutak odijevanja. Krštenje je odijevanje u Krista, pa je onda i odijevanje njime samim. Možemo odmah pomisliti na krsnu haljinu, bijelu nedjelju, pashalni misterij. To znači ostaviti bijedna i nemoćna počela svijeta kojima su prije poganski Galaćani robovali, ali i Židovi, jer s tim počelima svijeta Pavao izjednačuje i židovski Zakon (usp. 4,3.9). Osjećamo slobodu. Imamo njezinu veliku povelju. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu! (3,28). Nije riječ o dokidanju razlika, ni socioloških ni spolnih ni bilo kojih drugih. Pavao želi reći da su svi ljudi krštenjem jednaki pred Bogom, svi su jedan. Upravo Duh Sina Božjega kliče u nama: Abba! Oče!

Isus nam otkriva svoga Oca, a ne židovski Zakon, ni počela svijeta, tj. elemente koje su pogani štovali kao božanstva: vodu, zemlju, zrak i vatru. Inače bismo se našli poput Galaćana pred praznovjerjem i krivovjerjem. I to je sigurno lakši put od onog Isusovog koji vodi kroz Getsemani gdje se obraća svom Ocu u svojoj smrtnoj agoniji: Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti! (Mk 14,36). Mi i naše krš­ćanstvo toliko smo praznovjerni i krivovjerni i toliko daleki od Duha Isusovog, pravovjerne duhovnosti. Galaćanski paradoks poganskih krš­ćana: pred Bogom zaodjenuti svetom vodom, Svetom Zemljom, svijećama i tamjanom, umjesto Kristom.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Ekološko obraćenje - Naš odgovor na Božji dar

Najave

  • Ne postoji nijedna najava!

Na današnji dan

Fra Lovro Šitović

(Ljubuški, 1682. – Šibenik 26. II. 1729). Rođen je u muslimanskoj obitelji i bilo mu je ime Hasan. U vrijeme austrijsko-turskoga rata (1690) njegova je oca, ljubuškog kapetana, zarobio je harambaša Šimun Talajić, a ovaj je ostavio sina kao jamstvo dok on ne skupi otkupninu za sebe. Odveo je sina nakon što je isplatio otkupninu. Međutim, dječak je pobjegao nazad. Talajić ga je dao na školsko podučavanje franjevcima, u 17. godini su ga krstili kao Stjepana. Ušao je u franjevački red i uzeo ime fra Lovro. Studirao je u Italiji filozofiju i teologiju. Potom je predavao filozofiju u Makarskoj, a od 1715. teologiju u Šibeniku i Splitu. Objavio je latinsku gramatiku 1713, te Pisnu (Pismu) od pakla 1727.


Fra Josip Markušić

(Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880, – Jajce, 26. II. 1968). Studirao je teologiju u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Svećenički red primio je 1904. Službovao je kao profesor u Visokom. Bio je župnik u Kotor Varošu, gvardijan u Jajcu, u samostanu Sv. Ante u Sarajevu i u Beogradu. Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene. Jedan je od najznačajnijih franjevaca XX. stoljeća. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Objavio je: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Krvavi behari, Život i rad Ivana Frane Jukića i dr.


Na vrh