Velika povelja slobode

Objavljeno: 17.01.2017. u 08:54Kategorija: Obnovi svoju vjeru

Uvijek se iznova postavlja pitanje koliko smo kao krš­ćani na početku 21. st., a već dobrih pedeset godina i od Drugog vatikanskog koncila, zaodjenuti praznovjerjem i krivovjerjem? Zaodjenuti se Bogom značilo bi, prema don Petrovim riječima, biti pravovjeran?! I stvarno čitamo u Pavlovoj Poslanici Galaćanima (3,27): Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.

Piše: fra Mario Cifrak

U knjizi Prosjaci i sinovi nalazimo razgovor dvojice svećenika, don Pavla i don Petra, župnika i kapelana:

(…) Pogledaj ovo kamenje. Čim padne mjesečina, vidjet ćeš kako se tihano nadimlje i diše. U svakom kamenu po jedan duh, u svakoj jeli vila, na svakom groblju strašilo, na svakom putu nagaz, u svakoj jami jauk, na svakom izvoru čarolija. I tamo sve do zvijezda i sazviježđa, do neba i nebesa, daklem, beskrajni svijet duhova ogrnut golemim plaštem Božje ljubavi. Ako nam to oduzmeš, čim ćeš nas zaodjeti?

– Bogom! – slavodobitno uskliknu mladi kapelan.

– Budi razuman, don Petre, ta još smo jedino mi s njim srasli i urasli u taj njegov, daklem, divni, jedinstveni i cjeloviti vidljivi i nevidljivi svijet.

Strpljenje mladog kapelana bijaše iscrpljeno:

– Don Pavle, dosta je besmislica koje se lako u bogohulu mogu prometnuti. To što govoriš nije praznovjerje već krivovjerje.

Uvijek se iznova postavlja pitanje koliko smo kao krš­ćani na početku 21. st., a već dobrih pedeset godina i od Drugog vatikanskog koncila, zaodjenuti praznovjerjem i krivovjerjem? Zaodjenuti se Bogom značilo bi, prema don Petrovim riječima, biti pravovjeran?! I stvarno čitamo u Pavlovoj Poslanici Galaćanima (3,27): Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.

Naše krštenje je trenutak odijevanja. Krštenje je odijevanje u Krista, pa je onda i odijevanje njime samim. Možemo odmah pomisliti na krsnu haljinu, bijelu nedjelju, pashalni misterij. To znači ostaviti bijedna i nemoćna počela svijeta kojima su prije poganski Galaćani robovali, ali i Židovi, jer s tim počelima svijeta Pavao izjednačuje i židovski Zakon (usp. 4,3.9). Osjećamo slobodu. Imamo njezinu veliku povelju. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu! (3,28). Nije riječ o dokidanju razlika, ni socioloških ni spolnih ni bilo kojih drugih. Pavao želi reći da su svi ljudi krštenjem jednaki pred Bogom, svi su jedan. Upravo Duh Sina Božjega kliče u nama: Abba! Oče!

Isus nam otkriva svoga Oca, a ne židovski Zakon, ni počela svijeta, tj. elemente koje su pogani štovali kao božanstva: vodu, zemlju, zrak i vatru. Inače bismo se našli poput Galaćana pred praznovjerjem i krivovjerjem. I to je sigurno lakši put od onog Isusovog koji vodi kroz Getsemani gdje se obraća svom Ocu u svojoj smrtnoj agoniji: Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti! (Mk 14,36). Mi i naše krš­ćanstvo toliko smo praznovjerni i krivovjerni i toliko daleki od Duha Isusovog, pravovjerne duhovnosti. Galaćanski paradoks poganskih krš­ćana: pred Bogom zaodjenuti svetom vodom, Svetom Zemljom, svijećama i tamjanom, umjesto Kristom.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Sretan Uskrs

Na današnji dan

Fra Bonaventura Brkljačić, klerik

Dva svećenika, tri klerika i još nekoliko drugih ljudi krenuli su 24. 4. 1663. na put iz Makarske prema Bastu. Turci su ih dočekali u Promajni fra Bonaventuri, kleriku su odsjekli glavu, a ostale su prodali janjičarima u Livno za 500 groša.


Fra Mijo Čuić

(Duvno, 1750. – Seonica, 24. IV. 1809.). Studirao je u Italiji, gdje je učio i slikarstvo. Neko je vrijeme boravio u Grčkoj. Godine 1786. boravio je u Veneciji kao vojni kapelan za Hrvate. Tamo je, izgleda, usavršio svoje slikarsko umijeće. Godine 1798. oslikao je crkveni strop i oltar u fojničkoj crkvi. Rušenjem crkve 1884. i podizanjem nove sve su slike uništene. U Seonici je 1806. sagradio župni stan zbog čega bio zlostavljan od vezira i Turaka. Tamo je umro i pokopan na mjesnom groblju. Čuić je najvažnije slikarsko ime u BiH toga vremena. Iza njega je ostalo i nekoliko slika u tehnici ulja.


Na vrh