Jukićev korak u modernost

Objavljeno: 12.01.2017. u 10:00Kategorija: Književnost

U posljednje vrijeme obuzima me čežnja da razgovaram s piscima o čijim sam književnim djelima i sam pisao. Svijest o tomu da su svi oni odavno mrtvi nije ublažavala tu čežnju. Želio sam od njih čuti ono što sam propustio uočiti dok sam im čitao djela i pokušavao odgonetnuti njihova značenja.

Piše: Zdenko Lešić

Sve je počelo jedne kišne ljetne noći kad mi se, iz mraka, kao iz sjena prošlosti javio mladić u habitu.

– Jukić. – rekao je tiho.

– Svetjenik i književnik. – našalio sam se, obradovan.

Znakove njegova stradanja i teške bolesti mogao sam tek naslutiti. Upustili smo se u razgovor koji je pokrenuo pitanjem: – Zašto se u kulturnoj povijesti Bosne moje ime uvijek pojavljuje na kraju kronološkog niza... Divković, Posilović, Margitić, Laštrić, Lašvanin? Je li to samo zato što sam i ja franjevac?

Zbunio me je. – Što hoćeš reći? – pitao sam.

Odgovorio je: – Poštujem naše starce. Uostalom, ja sam prvi o njima pisao. Ali zar ne misliš da sam ja nešto drugo? Oni su u svojim spisima poučavali svoje župljane nauku krstjanskom, ili su, pak, nastojali od zaborava spasiti ono što se u samostanima i oko njih događalo u zla i dobra vremena. A ja sam želio biti književnik. I djelovati kao književnik. O tome govore moji pokušaji da u Bosni osnujem književno društvo po ugledu na ono ilirsko u Zagrebu. Radi toga sam pokrenuo časopis Bosanski prijatelj, prvi književni časopis u Bosni. Želio sam imati čitatelje. I pisao sam za čitatelje.

Morao sam se složiti s njim. Iako svetjenik, on je imao čitatelje, kojima je, više od kršćanskih pouka, izlagao znanja o svijetu u kojem žive, ispisujući svojim književnim, povijesnim, zemljopisnim i drugim spisima ljetopis rodne zemlje, čiju je sudbinu prihvaćao kao svoju, čak i kad je iz nje za cijeli život bio prognan. A upravo ta svijest o svom zvanju bitno ga razlikuje od njegovih prethodnika. S tom sviješću on je prvi u bosansko-hercegovačkoj književnosti iskoračio u modernizam.

Pokušao sam objasniti što pod tim podrazumijevam: ­– Za razliku od svojih prethodnika, koji su svojim župljanima govorili u parabolama, s poukama o zemaljskim grijesima i kršćanskim vrlinama, ti si svojim čitateljima pričao o onom što si sam vidio i doživljavao na svojim putovanjima po Bosni i u susretu s njezinim ljudima. U svemu tome što je nažalost tek fragmentarno iza tebe ostalo, posebno u putopisima i memoarima, tim najstvarnijim književnim žanrovima, uočljiva je tvoja težnja da stvarnost onovremene Bosne što konkretnije preneseš čitateljima i izložiš je neposrednoj spoznaji.

Pomislio sam da bi tu misao trebalo jasnije ilustrirati. Ustao sam i dodao mu knjigu koja je, otvorena, stajala do mog uzglavlja. – Pročitaj ovo mjesto iz spisa Omer-paša i bosanski Turci. – zamolio sam ga. Uzeo je knjigu bez riječi i počeo čitati:

Kad sam uprav tu večer k Omer-paši došao, Arnauti dovedoše od Ključa, kud je pobjegao, kadiu jezerskoga. Na njegovu zapovijed odmah ga povališe na ledinu, te četiri nizama, s ljeskovci počeše mlatiti nemilice kadiu po nogama; drečao je kao ubodenik i poslije dviesta udaracah, digoše ga te ga kroz svu vojsku provedoše nakomice puškam u leđa udarajući i podrgujući mu se. (...) Dok efendiju odvukoše, odmah paša mene zovne preda se, gdje mu ja predstavih ondašnje kristjane...

Pita mene: – Kako ti se dopada efendijin događaj?

Vi znate – odgovorih mu ja – da svetjenik i književnik takim prizorom nije navikao, a uprav vam kažem da mi ga je žao! Jerbo je čovjek star!

– Što je to o čemu tu pripovijedaš? – upitao sam ga.

– To je stvarnost Bosne u vrijeme kad je Omer-paša gušio bune i uvodio red. – odgovorio je.

– Stvarnost krvava i zla, ali stvarnost. Već to je znak da se književni tekst od paraboličnih vizija okrenuo svakodnevnici života na zemlji. Međutim, nešto slično mogao je možda opričati i netko od tvojih prethodnika. Možda baš Lašvanin. Ali bi bilo teško povjerovati da bi se on pred takvim prizorom isprsio s ogorčenjem i ovako otvoreno kao ti izrazio svoj stav osudom. Upravo pojava tog JA u zaključku ovog prizora tvoj tekst čini modernim. Mi smo s njim već u vremenu kad pojedinac (energija individualizma) odlučuje o pitanjima dobra i zla u svijetu oko nas, pa ako možda i nema moć da nešto mijenja, Pojedinac (to veliko JA) sad je taj koji je sposoban da nosi i podnosi težinu postojanja. – zaključio sam.

Želio sam promijeniti temu, pa sam ga upitao otkud kod njega, Bosanca, takva ljubav prema putovanjima, kad se zna da su u ono vrijeme Bosanci nerado putovali. Ne računajući one koji su išli u rat ili na hadžiluk, Bosanci su radije čuvali kuću, govorilo se.

– Tako je. – rekao je s osmijehom, dodavši: – Kažu Bošnjaci, za putnika Bošnjaka najveća planina je kućni prag. I to je istina.

U tom trenutku pomislio sam ga upitati na koji se način u njegovo vrijeme razlikovalo značenje riječi Bosanac i Bošnjak. Stanko Vraz, urednik Kola jednu je njegovu priču objavio s potpisom: Ivan Franjo Jukić, Bošnjak, Banjalučanin. Naravno, znam da svako vrijeme ima svoje kanone, svoja uvjerenja i svoje predrasude. A Jukić vjerojatno ne bi ni razumio naše današnje međunacionalne frustracije, pa sam odustao.

– Dakle? – vratio sam ga na našu temu: – Što te gonilo da iz mira fojničkog samostana bazaš po bespućima Bosne?

– Opazio sam da nije drukčije u poznanje Bosne doći nego ako čovjek zabaci za leđa sve nezgode i sam redom sve krajeve obiđe. – odvratio je.

– A kako se putovalo? – pitao sam.

– Doista, velike su nezgode bile po Bosni putovati; zimi se ne može, veliki snjegovi i smetovi ne dadu proći; u jesen i u pramaljeće velika blata i rijeke bez mostova; najljepše je ljeto, ali pritom i najopasnije, zbog ajduka koji glavne putove čuvaju i putnike uznemiruju. Ali nije moglo drukčije. Među narodom živjeti,a ne znati njegove običaje, narav, ćud, predrasude i drugo upravo znači u vlastitoj otadžbini tuđinom biti. – objasnio mi je.

– U tvojim putopisima dvije teme prevladavaju i često se prepliću: s jedne strane neiskaziva ljepota prirode, a s druge strane smućene misli pred prizorima bijede i zaostalosti u selima kroz koja si prolazio. Reci nešto o tome. – zamolio sam ga.

– Da, doista! Često mi se, netom nakon uživanja u prekrasnim predjelima, događalo da se kao iz sna prenem. Znaš li zašto? Pomislim kako je putniku kad kod uzoritih predjela samo gdjegdje po koje otrcano čobanče kraj ovaca vidi, a i ono čim ugleda putnika bježi u grmlje! Sela često i ne vidiš, a kad u njega dođeš svak' od tebe bježi vičući: evo Turčina! Sve je pusto, sve poplašeno i podivljačeno u toj lijepoj zemlji! – rekao je.

– Zbog čega je to tako? – pitao sam.

– Uzrok tome jesu veliki porezi i danci, tako na priliku Kuprešanin valja osim ostalog poreza plaćati krčmarinu, šljivarinu ili kačarinu, a na svemu Kupresu nema nijedne šljive ni krčme; valja plaćati ćumuriju, a nitko ćumura ne loži. A najviše što su ovdje su neiskazani begluci; tako kad prispije kosidba, valja mu ne samo na vezirovu i svoga bega kosidbu ići, već svakom ovdašnjem begu, i to o svojoj hrani. Njegovi otkosi propadaju, a valja raditi Turčinu!

Ta probuđena klasna i nacionalna svijest valjda je i razlog što je Jukić, svetjenik i književnik, na kraju postao nemirni buntovnik, pa se njegova kulturna inicijativa energično politizirala i onda tragično završila. O tome je on sam bio svoj svjedok u jednom od najdramatičnijih putopisa koji su napisani u našoj književnosti Putovanja iz Sarajeva u Carigrad, objavljenom 1852., posmrtno, u trećoj knjizi Bosanskog prijatelja.

Zašutjeli smo. Kad sam pogledao prema mjestu gdje je stajao, njega više nije bilo. Samo je svijetlila otvorena knjiga na mom uzglavlju.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Na vrh