Jukićev korak u modernost

Objavljeno: 12.01.2017. u 10:00Kategorija: Književnost

U posljednje vrijeme obuzima me čežnja da razgovaram s piscima o čijim sam književnim djelima i sam pisao. Svijest o tomu da su svi oni odavno mrtvi nije ublažavala tu čežnju. Želio sam od njih čuti ono što sam propustio uočiti dok sam im čitao djela i pokušavao odgonetnuti njihova značenja.

Piše: Zdenko Lešić

Sve je počelo jedne kišne ljetne noći kad mi se, iz mraka, kao iz sjena prošlosti javio mladić u habitu.

– Jukić. – rekao je tiho.

– Svetjenik i književnik. – našalio sam se, obradovan.

Znakove njegova stradanja i teške bolesti mogao sam tek naslutiti. Upustili smo se u razgovor koji je pokrenuo pitanjem: – Zašto se u kulturnoj povijesti Bosne moje ime uvijek pojavljuje na kraju kronološkog niza... Divković, Posilović, Margitić, Laštrić, Lašvanin? Je li to samo zato što sam i ja franjevac?

Zbunio me je. – Što hoćeš reći? – pitao sam.

Odgovorio je: – Poštujem naše starce. Uostalom, ja sam prvi o njima pisao. Ali zar ne misliš da sam ja nešto drugo? Oni su u svojim spisima poučavali svoje župljane nauku krstjanskom, ili su, pak, nastojali od zaborava spasiti ono što se u samostanima i oko njih događalo u zla i dobra vremena. A ja sam želio biti književnik. I djelovati kao književnik. O tome govore moji pokušaji da u Bosni osnujem književno društvo po ugledu na ono ilirsko u Zagrebu. Radi toga sam pokrenuo časopis Bosanski prijatelj, prvi književni časopis u Bosni. Želio sam imati čitatelje. I pisao sam za čitatelje.

Morao sam se složiti s njim. Iako svetjenik, on je imao čitatelje, kojima je, više od kršćanskih pouka, izlagao znanja o svijetu u kojem žive, ispisujući svojim književnim, povijesnim, zemljopisnim i drugim spisima ljetopis rodne zemlje, čiju je sudbinu prihvaćao kao svoju, čak i kad je iz nje za cijeli život bio prognan. A upravo ta svijest o svom zvanju bitno ga razlikuje od njegovih prethodnika. S tom sviješću on je prvi u bosansko-hercegovačkoj književnosti iskoračio u modernizam.

Pokušao sam objasniti što pod tim podrazumijevam: ­– Za razliku od svojih prethodnika, koji su svojim župljanima govorili u parabolama, s poukama o zemaljskim grijesima i kršćanskim vrlinama, ti si svojim čitateljima pričao o onom što si sam vidio i doživljavao na svojim putovanjima po Bosni i u susretu s njezinim ljudima. U svemu tome što je nažalost tek fragmentarno iza tebe ostalo, posebno u putopisima i memoarima, tim najstvarnijim književnim žanrovima, uočljiva je tvoja težnja da stvarnost onovremene Bosne što konkretnije preneseš čitateljima i izložiš je neposrednoj spoznaji.

Pomislio sam da bi tu misao trebalo jasnije ilustrirati. Ustao sam i dodao mu knjigu koja je, otvorena, stajala do mog uzglavlja. – Pročitaj ovo mjesto iz spisa Omer-paša i bosanski Turci. – zamolio sam ga. Uzeo je knjigu bez riječi i počeo čitati:

Kad sam uprav tu večer k Omer-paši došao, Arnauti dovedoše od Ključa, kud je pobjegao, kadiu jezerskoga. Na njegovu zapovijed odmah ga povališe na ledinu, te četiri nizama, s ljeskovci počeše mlatiti nemilice kadiu po nogama; drečao je kao ubodenik i poslije dviesta udaracah, digoše ga te ga kroz svu vojsku provedoše nakomice puškam u leđa udarajući i podrgujući mu se. (...) Dok efendiju odvukoše, odmah paša mene zovne preda se, gdje mu ja predstavih ondašnje kristjane...

Pita mene: – Kako ti se dopada efendijin događaj?

Vi znate – odgovorih mu ja – da svetjenik i književnik takim prizorom nije navikao, a uprav vam kažem da mi ga je žao! Jerbo je čovjek star!

– Što je to o čemu tu pripovijedaš? – upitao sam ga.

– To je stvarnost Bosne u vrijeme kad je Omer-paša gušio bune i uvodio red. – odgovorio je.

– Stvarnost krvava i zla, ali stvarnost. Već to je znak da se književni tekst od paraboličnih vizija okrenuo svakodnevnici života na zemlji. Međutim, nešto slično mogao je možda opričati i netko od tvojih prethodnika. Možda baš Lašvanin. Ali bi bilo teško povjerovati da bi se on pred takvim prizorom isprsio s ogorčenjem i ovako otvoreno kao ti izrazio svoj stav osudom. Upravo pojava tog JA u zaključku ovog prizora tvoj tekst čini modernim. Mi smo s njim već u vremenu kad pojedinac (energija individualizma) odlučuje o pitanjima dobra i zla u svijetu oko nas, pa ako možda i nema moć da nešto mijenja, Pojedinac (to veliko JA) sad je taj koji je sposoban da nosi i podnosi težinu postojanja. – zaključio sam.

Želio sam promijeniti temu, pa sam ga upitao otkud kod njega, Bosanca, takva ljubav prema putovanjima, kad se zna da su u ono vrijeme Bosanci nerado putovali. Ne računajući one koji su išli u rat ili na hadžiluk, Bosanci su radije čuvali kuću, govorilo se.

– Tako je. – rekao je s osmijehom, dodavši: – Kažu Bošnjaci, za putnika Bošnjaka najveća planina je kućni prag. I to je istina.

U tom trenutku pomislio sam ga upitati na koji se način u njegovo vrijeme razlikovalo značenje riječi Bosanac i Bošnjak. Stanko Vraz, urednik Kola jednu je njegovu priču objavio s potpisom: Ivan Franjo Jukić, Bošnjak, Banjalučanin. Naravno, znam da svako vrijeme ima svoje kanone, svoja uvjerenja i svoje predrasude. A Jukić vjerojatno ne bi ni razumio naše današnje međunacionalne frustracije, pa sam odustao.

– Dakle? – vratio sam ga na našu temu: – Što te gonilo da iz mira fojničkog samostana bazaš po bespućima Bosne?

– Opazio sam da nije drukčije u poznanje Bosne doći nego ako čovjek zabaci za leđa sve nezgode i sam redom sve krajeve obiđe. – odvratio je.

– A kako se putovalo? – pitao sam.

– Doista, velike su nezgode bile po Bosni putovati; zimi se ne može, veliki snjegovi i smetovi ne dadu proći; u jesen i u pramaljeće velika blata i rijeke bez mostova; najljepše je ljeto, ali pritom i najopasnije, zbog ajduka koji glavne putove čuvaju i putnike uznemiruju. Ali nije moglo drukčije. Među narodom živjeti,a ne znati njegove običaje, narav, ćud, predrasude i drugo upravo znači u vlastitoj otadžbini tuđinom biti. – objasnio mi je.

– U tvojim putopisima dvije teme prevladavaju i često se prepliću: s jedne strane neiskaziva ljepota prirode, a s druge strane smućene misli pred prizorima bijede i zaostalosti u selima kroz koja si prolazio. Reci nešto o tome. – zamolio sam ga.

– Da, doista! Često mi se, netom nakon uživanja u prekrasnim predjelima, događalo da se kao iz sna prenem. Znaš li zašto? Pomislim kako je putniku kad kod uzoritih predjela samo gdjegdje po koje otrcano čobanče kraj ovaca vidi, a i ono čim ugleda putnika bježi u grmlje! Sela često i ne vidiš, a kad u njega dođeš svak' od tebe bježi vičući: evo Turčina! Sve je pusto, sve poplašeno i podivljačeno u toj lijepoj zemlji! – rekao je.

– Zbog čega je to tako? – pitao sam.

– Uzrok tome jesu veliki porezi i danci, tako na priliku Kuprešanin valja osim ostalog poreza plaćati krčmarinu, šljivarinu ili kačarinu, a na svemu Kupresu nema nijedne šljive ni krčme; valja plaćati ćumuriju, a nitko ćumura ne loži. A najviše što su ovdje su neiskazani begluci; tako kad prispije kosidba, valja mu ne samo na vezirovu i svoga bega kosidbu ići, već svakom ovdašnjem begu, i to o svojoj hrani. Njegovi otkosi propadaju, a valja raditi Turčinu!

Ta probuđena klasna i nacionalna svijest valjda je i razlog što je Jukić, svetjenik i književnik, na kraju postao nemirni buntovnik, pa se njegova kulturna inicijativa energično politizirala i onda tragično završila. O tome je on sam bio svoj svjedok u jednom od najdramatičnijih putopisa koji su napisani u našoj književnosti Putovanja iz Sarajeva u Carigrad, objavljenom 1852., posmrtno, u trećoj knjizi Bosanskog prijatelja.

Zašutjeli smo. Kad sam pogledao prema mjestu gdje je stajao, njega više nije bilo. Samo je svijetlila otvorena knjiga na mom uzglavlju.

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Ekološko obraćenje - Naš odgovor na Božji dar

Najave

  • Ne postoji nijedna najava!

Na današnji dan

Fra Lovro Šitović

(Ljubuški, 1682. – Šibenik 26. II. 1729). Rođen je u muslimanskoj obitelji i bilo mu je ime Hasan. U vrijeme austrijsko-turskoga rata (1690) njegova je oca, ljubuškog kapetana, zarobio je harambaša Šimun Talajić, a ovaj je ostavio sina kao jamstvo dok on ne skupi otkupninu za sebe. Odveo je sina nakon što je isplatio otkupninu. Međutim, dječak je pobjegao nazad. Talajić ga je dao na školsko podučavanje franjevcima, u 17. godini su ga krstili kao Stjepana. Ušao je u franjevački red i uzeo ime fra Lovro. Studirao je u Italiji filozofiju i teologiju. Potom je predavao filozofiju u Makarskoj, a od 1715. teologiju u Šibeniku i Splitu. Objavio je latinsku gramatiku 1713, te Pisnu (Pismu) od pakla 1727.


Fra Josip Markušić

(Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880, – Jajce, 26. II. 1968). Studirao je teologiju u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Svećenički red primio je 1904. Službovao je kao profesor u Visokom. Bio je župnik u Kotor Varošu, gvardijan u Jajcu, u samostanu Sv. Ante u Sarajevu i u Beogradu. Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene. Jedan je od najznačajnijih franjevaca XX. stoljeća. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Objavio je: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Krvavi behari, Život i rad Ivana Frane Jukića i dr.


Na vrh