Koraci

Objavljeno: 10.01.2017. u 10:05Kategorija: Književnost

Piše: Miljenka Koštro

Treba krenuti. Prvi korak je bitan. Dogodi se, obično, uz nečiju pomoć. Ne možemo reći da su zanimljivi isključivo koraci ovog vremena, jer koraci su postojali i davno prije nas. Na početku je bio korak! Prošlost poučava, nadahnjuje. Gibanja i vrijeme, promjene, mjesto i cilj. Pred nama je dug put, ali i njime se kreće prvim korakom. Na putu čekaju ljubav, čežnja, bol, pjesma, radost, traženje, nalaženje, nenalaženje, nesnalaženje, dvojbe, strah od novog koraka. Dobronamjerne riječi, koji put zanemarene. Misao, ponekad, pogrešno protumačena. Sloboda neshvaćena.

Zakoračiš u svjetlost, pa u sumaglicu. Onda opet kroz svjetlost. Korak krut. Ideš. Zastajkivanja pred nepoznatim. Zaustavljanje?! Neee, usporavanje! Upoznavanje, pa opet put, često nepregledan. Upitamo svanuće, krik svanuća: koliko puta i koji put? A ono, kao iz navike, upali svjetiljku i namigne, dajući znak da nastavimo dalje. Godi idiličan hod po visoravni. Koraci uz planinu, pa strmo silaženje… Uzdah zbog raskoraka umjesto iskoraka. Pitanje hoću li moći? Hoću! Znam da hoću. Na ramenima obješen osjećaj odgovornosti, a neodgovornost vreba.

Odredište daleko, a strepnja blizu. I gle, odjednom trn u peti. Uh! Krik. Zar još jedan uzaludan pokušaj? Zaustavljanje. Tišina se nijemo oglašava. Sunce se iznova rađa. Bravo! Nova prilika! Proljeće nikada ne iznevjeri. Korak ostavlja trag, svjedoči i piše povijest. I ovaj trenutak uskoro se seli u prošlost. Korak mora dalje, njegov cilj je susresti se. Ako zakasni, mogao bi se mimoići, ili čak nikada ne stići! Cilj je susresti se s novim danom kao svjedokom. Ispijena čaša nade. Preskočene prepreke. Srušen zid. Pogled iza i ispred sebe. Troše se tabani.

Idemo! Vječnost otvara vrata, spremna zažmiriti na naše nesnalaženje. Krik svanuća otvara pogled u daljinu. Idemo, ali još nismo otišli. Izgovaramo riječi koje su već bezbroj puta prije izgovorene. Ipak ostaje nada da će ih se još mnogo puta izgovoriti. Iste riječi, rečenice, a smisao različit. Nižu se koraci. Isti koraci, a hod različit. Ne, koraci, nadam se, nisu umorni. Sve je dobro dok se pokreće. I priča!

Vrijeme će i tako učiniti svoje. A mi? I nama je činiti koliko se stigne. Što li nosi novi dan? Novo pitanje, stari odgovor: jutro! Donosi jutra... sutra... nadu... Laganog koraka krećemo u novi dan. U oku probuđen pogled širine. U koraku nesputanost beskraja. U nama znatiželja. Novo svitanje, nova prilika. Osjećamo dah proljeća. Osnaženo povjerenje u kretanje. Pupovi pupaju, cvjetovi cvjetaju, ptice pjevaju, pčele zuje, klas zri i jutro tihim korakom kroz vrijeme šušti, dok riječ naslućuje novu priliku... Ljepota koraka.

I ova priča je korak, sitan, bezazlen, a pripada svima. Tko će je čitati, hoće li je itko čitati? Hoće li se ikomu svidjeti? Hoće li sebe prepoznati? Tko će ga znati? Svejedno, pisana je s puno radosti.

Stati? To je lako. Upitamo se: Gdje nam je stati? Zar moramo znati? Želimo izdržati i na kraju prelistati albume pa reći: Nije bilo uzalud, VRIJEDILO JE, VRIJEDILO!

Jednoga dana doći će trenutak kada treba prijeći preko mosta, kao i mnogi prije nas. Krenut ćemo lakim korakom i bez srdžbe u bezvremenost, s nadom da smo ispravno živjeli i da nam duša nije zaslužila bičevanje. Valjda. Dolje ostaje tajna koraka u šapatu zore, a most koji spaja gore i dolje, nove korake spreman čeka. Prije ili poslije, prijeći nam je preko mosta. Što ponijeti? Dobra djela? Ili smo se dolje potrošili u labirintima zabluda? Mi, braća po duhu, u širinama oceana postojanja.

Ne pitaj ni beskraj, ni sunce! Ni vjetar što fijuče, nevidljiv među bedrima planinskih visova ne pitaj! Ne pitaj ni... Pitaj sebe i svoju unutarnju samoću u sutonu. Kotrljajući se, tišina beskrajem zašušti. Koraci na mostu povremeno utihnu i glasovi zanijeme. No kotrljanje traje; bučno ili tiho, tamno ili svijetlo, ili obojano u tisuće prekrasnih sunčevih boja. Ono, kotrljanje, traje, i traje, i traje... Ah, ti koraci! Koliko ih je samo, a kretanje ponekad usporeno, nedovršeno, nedorečeno... ipak dovoljno za prelazak preko mosta!

Izvor: Svjetlo riječi

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Ekološko obraćenje - Naš odgovor na Božji dar

Najave

  • Ne postoji nijedna najava!

Na današnji dan

Fra Lovro Šitović

(Ljubuški, 1682. – Šibenik 26. II. 1729). Rođen je u muslimanskoj obitelji i bilo mu je ime Hasan. U vrijeme austrijsko-turskoga rata (1690) njegova je oca, ljubuškog kapetana, zarobio je harambaša Šimun Talajić, a ovaj je ostavio sina kao jamstvo dok on ne skupi otkupninu za sebe. Odveo je sina nakon što je isplatio otkupninu. Međutim, dječak je pobjegao nazad. Talajić ga je dao na školsko podučavanje franjevcima, u 17. godini su ga krstili kao Stjepana. Ušao je u franjevački red i uzeo ime fra Lovro. Studirao je u Italiji filozofiju i teologiju. Potom je predavao filozofiju u Makarskoj, a od 1715. teologiju u Šibeniku i Splitu. Objavio je latinsku gramatiku 1713, te Pisnu (Pismu) od pakla 1727.


Fra Josip Markušić

(Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880, – Jajce, 26. II. 1968). Studirao je teologiju u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Svećenički red primio je 1904. Službovao je kao profesor u Visokom. Bio je župnik u Kotor Varošu, gvardijan u Jajcu, u samostanu Sv. Ante u Sarajevu i u Beogradu. Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene. Jedan je od najznačajnijih franjevaca XX. stoljeća. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Objavio je: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Krvavi behari, Život i rad Ivana Frane Jukića i dr.


Na vrh