Šutnja mojega oca

Objavljeno: 21.11.2016. u 11:15Kategorija: Književnost

Šutnja mojega oca već gotovo pet desetljeća prati me kao nevidljivi oblak koji neprekidno lebdi nada mnom. Ta šutnja, koju je on širio i oko sebe, gotovo emanirao na stvari i prostore, na ljude, pa i na sam krajolik kojim bi hodao, beskrajno teška i meni gotovo nevidljiva, i pored tako strašne prisnosti sa mnom, nikada mi neće biti jasna.

Piše: Ivan Kordić

Šutnja je jednostavno uvirala u nj i izvirala iz njega, davala mu osobit izraz lica, formirala njegov pogled, kretnje, način i ritam hoda. Osjećao sam kad je ona obična, prozirao sam kad je dublja i teža i tada sam padao u stvarni nespokoj. Ni njegova zvjezdana dobrota nije mogla prikriti tešku tamu duboke šutnje.

Ponekad sam doživljavao istinsku sreću kada bi on, zanesen poslom, šetajući između vagona na željezničkoj stanici, evidentirajući njihov broj i sadržaj, dobivao sasvim drukčiji izraz; ova teška šutnja bi jednostavno bila zbrisana a njegovo lice, ruke, njegov hod, cijela očeva figura progovorila bi drugim, gotovo bezbrižnim znakovima. Nikad mi nije bilo jasno kako je taj jednostavni posao njemu donosio tako sretnu preobrazbu. Ja sam se skrivao iza staničnih taraba i provirivao kroz njih čučeći (da me ne vidi), jer znam da bih samim pogledom u nj vratio onu tegobnu šutnju. Tada bih bezbrižan i lak odlazio u školu i cijeli dan bio bi mi vedar. Ne znam jesu li njegovu metafizičku potištenost, beskrajni umor unutarnjeg mu bića, primjećivali drugi, koji su ga voljeli, poštovali i proveli veći dio života s njim.

Danas, kada iz ove perspektive analiziram sve te odnose, mislim da tu stravičnu šutnju mojega oca nitko nije osjetio osim mene; on je za druge bio tih, nenametljiv, beskrajno pedantan i odličan željeznički službenik, uvijek odjeven u savršeno čistu i svim dugmadima zakopčanu uniformu koju je nosio s poštovanjem i ponosom.

Vidi – govorili bi za nekoga kad se posebno uredi – zgotovio se kao Rafael K. Ništa od te njegove pedantnosti i savršenosti, nažalost, nisam naslijedio i bilo bi mi teško kada bih osjetio očev pogled na svojim vječito prljavim cipelama. Moje oči su automatski padale na njegove beskrajno ulaštene cipele, koje bi, znao sam, prošle cijelu blatnjavu stanicu bez trunke blata na njima. Uzimao bih tada svoje cipele iz hodnika, naravno, da me on svakako vidi, i onda bih u dvorištu dugo strugao nemoguće blato između đona i kože, zatim debelim slojem kreme sve to pokrivao, laštio i patio se, uzalud i uzalud, sjaj s njegovih cipela nikada nije prešao na moje. Cipele su bile iste kvalitete, pravljene po mjeri kod poznatog majstora Raljevića, koji je, ipak, ili po svom nahođenju, ili po tajnoj preporuci mojega oca, meni pravio uvijek nešto komotnije cipele, čiji bi vrh moj prst dotaknuo tek za nekoliko mjeseci što sam naknadno shvatio i što mi je napokon objasnilo razlog ove hotimične nepreciznosti, inače izvrsnog i cijenjenog mostarskog majstora. Šutnja mojega oca, siguran sam, nije mogla biti naslijeđena iz djetinjstva, s bistra vidika koji je tamo odasvud pucao, nije mogla poteći, dakle, ta šutnja iz škrtog ali čistog krajolika kamena i drača, nije se mogla roditi među trešnjama, vinovom lozom, smokvama, grabovinom, šipkom i smrekom. Nije mogla poteći ni iz siromaštva, jer siromaštvo na ovoj, ipak, blagoslovljenoj zemlji nije bilo nikakav izuzetak, pa je sav svijet bio, uglavnom, u njegovu djetinjstvu podjednako siromašan, odnosno podjednako bogat.

Izvor: Kalendar sv. Ante (2007.)

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Košarica

0.00 KM

Ukupno artikla: (0) Otvori košaricu
Radioemisije
Ekološko obraćenje - Naš odgovor na Božji dar

Najave

  • Ne postoji nijedna najava!

Na današnji dan

Fra Lovro Šitović

(Ljubuški, 1682. – Šibenik 26. II. 1729). Rođen je u muslimanskoj obitelji i bilo mu je ime Hasan. U vrijeme austrijsko-turskoga rata (1690) njegova je oca, ljubuškog kapetana, zarobio je harambaša Šimun Talajić, a ovaj je ostavio sina kao jamstvo dok on ne skupi otkupninu za sebe. Odveo je sina nakon što je isplatio otkupninu. Međutim, dječak je pobjegao nazad. Talajić ga je dao na školsko podučavanje franjevcima, u 17. godini su ga krstili kao Stjepana. Ušao je u franjevački red i uzeo ime fra Lovro. Studirao je u Italiji filozofiju i teologiju. Potom je predavao filozofiju u Makarskoj, a od 1715. teologiju u Šibeniku i Splitu. Objavio je latinsku gramatiku 1713, te Pisnu (Pismu) od pakla 1727.


Fra Josip Markušić

(Čepak kraj Kotor Varoša, 23. I. 1880, – Jajce, 26. II. 1968). Studirao je teologiju u Kraljevoj Sutjesci i Budimpešti. Svećenički red primio je 1904. Službovao je kao profesor u Visokom. Bio je župnik u Kotor Varošu, gvardijan u Jajcu, u samostanu Sv. Ante u Sarajevu i u Beogradu. Uz službe definitora i kustosa, triput je biran za provincijala Bosne Srebrene. Jedan je od najznačajnijih franjevaca XX. stoljeća. Pisao je priloge o općoj, kulturnoj i crkvenoj prošlosti na ovim prostorima. Napisao je i zbirku pjesama. Objavio je: Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini, Krvavi behari, Život i rad Ivana Frane Jukića i dr.


Na vrh