Žena koja je liječila zlo

Objavljeno: 19.11.2016. u 08:17Kategorija: Književnost

Piše: Tomislav Šovagović

Ulicom Divljeg čovjeka i svim okolnim šorovima prosula se divlja osječka zima. Pročelja kitnjastih secesijskih zgrada ostala su zabijeljena snježnim pokrivačem, kao i prigradske kuće s duguljastim kapijama. Prirodna perina natjerala je i one najupornije Slavonce ostati unutar toplih zidova.

Tek su dimnjaci golemih tvornica podsjećali na industrijsku revoluciju, koja je u ono doba druge polovice devetnaestoga stoljeća iskorištavala radničku snagu do iznemoglosti.

Gospođa Adela napustila je oko devet ujutro obiteljsku kuću s ljekarnom u prizemlju, s namjerom pomoliti se pored Žalosne kapelice, jutarnjega utočišta brojnih Osječana.

Mećava nimalo nije smetala upornoj ženi, volja bješe jačom od sjeverca koji je fijukao Dugom ulicom. Već nakon desetak koraka shvatila je kako ljekarnu ne može niti nazrijeti koliko su gusto padajuće pahulje, oblikom nalik njezinom omiljenom kolaču šubari, ubrzano dodirivale napaćeno slavonsko tlo.

Prinijela je jednako bjelkasti vuneni šal nazeblom licu, prikupljajući snagu napornoga pješačenja prema novogradskoj cesti. Razmišljala je o pokojnom suprugu, čovjeku čiji su lijekovi donosili olakšanje naraštajima Osječana, ali i okolnih mjesta. Njegovoj duši posvećivala je svako novo svitanje, kao što je kuću održavala čistom poput ljekarne, a ljekarnu, pak, blistavu poput koncertnoga salona u kojemu je svirala zajedno s prijateljskom Josipovom violinom i Ivanovim violončelom.

Zvuci otmjenoga klavira, čijim je tipkama nadahnuto prebirala, udovici su lakše približavali divne godine sa suprugom i olakšavali usamljene trenutke. I ovog jutra note su, lebdeći s nebeskim padalinama, stvarale skladnu melodiju koju će pokušati odsvirati nakon povratka domu.

***

Zvuk parnjače koja odlazi prema Dalju i istočnim daljinama podsjetio je udovicu na odlaske, ali i skrivene humke osuđenih i obješenih Osječana, upravo nadomak Žalosnoj kapelici, pored Kamenoga križa. Željeznička trasa preselila je tragični usud onoga mjesta na kojemu su žrtve vješala služile kao opomena onima koji pomisle na zločin. Udovica Adela je i njihove duše uključivala u svoju molitvu, kako bi barem na onom svijetu pronašle smiraj. Bijaše i pogrešno pogubljenih, i nesretnim slučajem određenih sudbina, Bože im oprosti, mislila je, približavajući se cilju koji je poput čitavoga grada bio obavijen snijegom.

Nije upamtila takvo nevrijeme još od sredine stoljeća kada je Drava postala najvećim klizalištem na svijetu, zarobivši biljni i životinjski svijet u zaleđenoj bajci.

***

Voljela je Osijek, još otkako je kao nejaka djevojčica doselila na ravničarsku grudu, ne sluteći kako će postati suprugom vlasnika lanca ljekarni, razasutih tvrdom slavonskom zemljom. Cijenila je poljoprivredni trud siromašnih ljudi kojima je bila okružena, iako je pripadala posve drukčijem sloju, odraslom na suvremenoj književnosti i glazbi koja je valcerastim nitima prelazila i najveće rijeke. Vjera je bila dodirna točka s podnebljem u kojemu se skrasila, vjerovala je kako Gospodin postavlja svakoga čovjeka upravo na ono mjesto koje može iznijeti svojim sposobnostima, makar se one katkad doimale najmanje, bezvrijedne. Odavno materijalno osigurana, brinula se kako bi i oni bez sigurnosti doma imali mogućnost dnevnoga obroka, ponekad i krova nad glavom. Znala je kako će ljudi ionako pripovijedati različite priče glede njezina humanitarnoga rada, no nije se previše obazirala. Podijeliti višak prihoda udovici se činio najlogičnijim mogućim potezom, živeći skromnost kao najveću vrlinu imućnih.

***

Nekada davno maštala je o obitelji s nekolicinom muških nasljednika, no kako se, spletom slučajnih okolnosti, nije dogodio potomak, djelić smisla Adela je baš zato pronašla darivajući potrebitima, u vremenima kriznih okolnosti, kakva su, zapravo, bila i ostala sva vremena. Dan u kojem nije pomogla makar jednom osječkom siromašku njoj se činio potpuno ispraznim i promašenim, kao i dan u kojem ne bi razdragano pošla putem Žalosne kapelice.

Pahulje su u sve manjim razmacima dodirivale otkrivene dijelove udovičina lica, i na trenutak, samo na trenutak, pomislila je kako će klonuti. Prekorila je samu sebe zbog sumnje da jutros ispred Svevišnjeg neće izreći sve ono što tišti dušu.

***

"Stara, daj sve pare koje imaš!", najednom je začula oštar glas muškarca, ne znajući sanja li nestvaran san osječke zime. Čak i kada su stvarne utvare, dvojica u pohabanim kaputima, stali pred njezino aristokratsko biće, još uvijek nije mogla vjerovati kako je istina sve što se događa u tom snježnom prijepodnevu.

"Izvolite, gospodo, što točno trebate?", ljubazno je upitala, smatrajući kako neugodnu situaciju može riješiti mirnim, civiliziranim načinom.

"Praviš se da nisi čula, zar ne, Deszatyjeva, predaj nam torbicu i nastavi svoj put!", odsjaj noža zacaklio se u Adelinim očima, lažno imitirajući sunce ispod obrva, posve prekrivenim onim krupnim pahuljama koje su i dalje nesmiljeno pristizale s tmurnih visina.

"Gospodo, zasigurno je neka zabuna u pitanju, nemam mnogo novca kod sebe, a možda i znate kako se trudim raspodijeliti onima kojima je potreban. Slobodno navratite poslijepodne u ljekarnu, vjerujem kako se ljudski možemo dogovoriti glede svih vaših problema", tople riječi odlazile su prema muškarcima loših namjera.

"Stara, ne laprdaj ako ti je život mio, sve što nam treba već imaš upravo ovdje!", hladnoća je bila sve što se vraćalo prema gospođi Adeli.

Nastavila je hodati putem Žalosne kapelice, ali ubrzo je osjetila snažne ruke na svom vratu, i shvatila kako gubi svijest. Tih posljednjih trenutaka glavom su joj proletjele životne sličice, od djetinjstva, mladosti, udaje, brige oko supruga i njegovih poslova, nepresušne želje za majčinstvom, skrbništva oko siromašnih, svih odsviranih nota, molitve koja je polako prerastala u sonatu vječnosti.

***

Tijelo Adele Deszaty pronašli su nakon nekoliko dana, u grabi nedaleko Tvrđe, s mnoštvom ubodnih rana. Obzirom da u Osijeku nije djelovala detektivska služba, bezobzirno ubojstvo imućne udovice nikada nije razjašnjeno. Nepregledno mnoštvo sugrađana ispratilo je hrabru ženu na vječni počinak. Ljudima koje je taj isti grad stavio na dno ljestvice materijalne uspješnosti udovica Deszaty oporučno je ostavila imetak, predviđajući budućnost, iako ne sluteći takav tragičan završetak pokraj najdraže kapelice.

***

Do dana današnjega ostalo je sjećanje na dobrotvorku Adelu, njezino jutarnje pješačenje, dobrotu kojom je osvajala Osijek, pokušaje da ublaži bol onima koji sigurnost nikada nisu imali. Jedino njezinu bol i njezine tuge nitko nije uspio ugasiti, ni pomoći. Živjela je sanjajući bolje sutra, a skončala u najhladnijem i najbezobraznijem devetom danu mjeseca veljače koji se ikada dogodio. Danu kada je mržnja nakratko pobijedila ljubav, jutru u kojem je molitva spriječena pohlepom nepoznatih ubojica.

Nije poznato jesu li oni muškarci ikad osjetili grižnju savjesti zbog gnjusnog čina, jesu li makar u posljednjem času okajali najteži grijeh.

Ali koristoljublje pljačkaša prošlo je poput sjeverca, opljačkani novac potrošen, a zla kob ostala padati kao snijeg nad nečistim blatnim mislima.

Ulicu Divljeg čovjeka kojom je gospođa Adela otišla u ralje divljih ljudi, u onom neviđenom jutru divlje osječke zime, prozvali su njezinim imenom kao maleni znak pažnje osobi mekoga srca, dovoljno velikoga primiti sve ljude, vjetrove i snjegove na koje usput naiđe.

Izvor: Kalendar sv. Ante

Komentari na članak Ukupno ()

NAPOMENA: Svi komentari i postovi su djelo i mišljenje njihovih autora, a ne web portala Svjetlorijeci.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Svjetlorijeci.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.

Na vrh