|
Priča
|
Nekad davno, a opet ne tako davno - djedu |
|
|
 Kako godine prolaze, uznemiruju nas sjećanja. Pamtimo lijepe ali i tužne trenutke. I kao da je ovih drugih više i nekako su intenzivniji. Kao da su značajniji. Najbolje se sjećamo nepravednih kazna ili nedobivenih, a zasluženih, nagrada. Snaga sjećanja je u tome što postoje i što traju, a opet su donekle nestvarna. Ne griješimo kada kažemo da ništa ljepšeg nema od lijepih uspomena niti je išta dublje od sjećanja što žive u nama i što tek ponekad bljesnu progovarajući nam kakvi smo nekada bili i što smo činili. Sjećanja nas muče: sve što vidimo u našoj prošlosti ponekad ne možemo opisati. Prisjećamo se a ne uspijemo sve izraziti. U sjećanjima nužno ostajemo nedorečeni. Često se događa da ih naprosto zaboravljamo jer ih nismo navrijeme zabilježili povjeravajući ih drugima bilo govorom bilo pisanom riječju, pa se onda gube u nekom mraku ili ih tek naziremo kroz neke magle.
Tko se još to ne sjeća svoga djetinjstva? I ja sam nekada bio dijete. Sasvim obično dijete. I znatiželjan i drzak. I hrabar i bojažljiv u isto vrijeme. I nedužan i neiskvaren. Jednom riječju: jednostavan. A opet netipičan jer sam imao neke svoje posebnosti. Imao sam dva brata. Oba starija od mene. I oba na dobrom glasu. Bili su sjajni učenici. Selo je pričalo o njima. Govorilo se kako više vole novine nego banane. Ja sam, bome, puno više volio banane. Njih dvojica nisu bila pošla u školu a već su čitali i pisali. U svakom žitu ima kukolja. Valjda sam ja zato bio onakav kakav sam bio. Nezainteresiran za bilo što drugo osim za igru. U pričama o svojoj braći koje sam čuo nisam pronalazio motivaciju. Možda sam htio biti originalan? Teško je reći jer nisam razumio ni puno jednostavnije riječi od ove. Bio sam sklon marifetlucima. Imao puno mana i jednu strast: kartanje.
Kartanje se epidemijski proširilo u mojoj obitelji. A za mene se zakvačilo kao kakva zaraza. Do šeste godine sam češće viđan s kartama u ruci nego sa cuclom. Neprestano sam karte držao u ruci. A i kad ih ne bih imao u ruci, vjerojatno sam mislio kako ih miješam, dijelim, slažem, nosim...
Mi djeca nismo mogli igrati sa starijima. Jedino kad im usfali. Bio sam najmlađi. Nikada im ne bi nedostajala tri igrača. Gledali smo odrasle. Učili od njih da bismo i sami mogli igrati. Tata je bio živac, osobito u kartama. Znao nas je u svojoj ljutnji kažnjavati iako smo bili potpuno nedužni. Ne bi dopuštao da gledamo (kako on gubi), zabranjivao bi nam igrati, uzimao i skrivao od nas karte. I sve to objašnjavajući kako kartanje nikoga nikad nije usrećilo ili nekim sličnim klišejom. I nije pretjerano pedagoški ubijati i lamentirati kako ubijanje nije normalno, zar ne? No, kad bi ih skrio, mi smo ih tražili i pronalazili. Poslužili bismo se njima, malo igrali i ponovno vraćali na njihovo tajno mjesto, naravno sve to prije nego se on vratio s posla.
Nisam još bio krenuo u školu, a već sam igrao nekoliko različitih kartaških igara. O braći se govorilo kako će škole i fakultete završiti, a o meni da ću biti kockar (čuo sam mnogo puta kako majka moli: dragi Bože, samo da ne bude kockar!). Ja nisam razumio ni jedno ni drugo. Niti sam znao što je to fakultet, a pogotovo mi nije bilo jasno kakve veze ima kocka s kartanjem.
Svakodnevno sam išao djedu. Kartali smo. Igrali žandara. Na dvije dobivene. Ako ja pobijedim, dobijem cenera za sladoled. Ako izgubim, ljubim djedovu ruku. U ovoj svakodnevnoj seansi shvatio sam osnovni sportski i natjecateljski aksiom: kako je slatka pobjeda a koliko gorak može biti poraz. Doduše, taj poljubac u ruku zbog poraza nije bio gorkog okusa. Prije opor. Ali u usporedbi sa slatkoćom sladoleda, bio bi mi gorči od čemera samo da sam kao mali znao što je to čemer.
Djedovu je kuću od naše dijelio stari put i Vajnina kuća. Naš prvi susjed Vajno imao je trgovinu. Svaki put kad bih pobijedio, vraćajući se kući navratio bih najprije u trgovinu i kupio sladoled. Kući bih se vraćao s pjesmom na ljepljivim i mirišljavim na vaniliju usnama. Kada bih se krišom pokušao ušuljati u kuću, svima je bilo jasno da meč nije završen djedovom rukom kako se maše prednjeg džepa i vadi novac, nego tom istom rukom koja je nacistički (valjda navika od domobranskih dana) bila ispružena prema mojemu licu. Ljubio bih ga s nadom kako ću sutra biti bolje sreće.
Kada bih se tiho kao lopov ušetao u kuću praznih usta, svi su me zadirkivali. Osobito moja školovana braća. Kako su samo nemilosrdni bili. Svaki moj, pa i onaj najpitomiji i najplemenitiji, dječji napor da im dam do znanja kako sam ravnodušan i kako mi je svejedno pobijedio ili izgubio, izgledao je jadno i patetično, nemoćno i uzaludno. Zapravo bio je već u startu osuđen na propast. No, onda sam se dosjetio. Jednog sam dana pobijedio ali nisam svraćao u dućan kako sam nakon svih dotadašnjih pobjeda običavao. Nego pravo kući, onako praznih ruku ali ne i džepova. I taman kad mi je brat nešto sažaljivo dobacio, trijumfalno (baš trijumfalno, kako uostalom i dolikuje pobjednicima) podigao sam glavu, stavio ruku u džep, izvadio cenera i nasmijao se jednako sažaljivo ali puno iskrenije.
Djed je (sad već davno) umro. Cener je puno prije toga devalvir'o. U međuvremenu je i Vajno zatvorio radnju. Ja sam prestao jesti sladoled. I više ne igram žandara. Ostala su samo sjećanja. Negdje gotovo izblijedjela, a negdje opet tako živopisna. Ostala je i strast za pobjedom koja, ipak, nikad neće biti onako slatka kao djetetova. Ali ne toliko zbog sladoleda.
Mišo SIROVINA
|
|
|
|
|
