Piše: Miro JELEČEVIĆ
Dogovorit ćemo se! Ako je po čemu Bosna i Hercegovina specifična zemlja, onda je po normalnosti s kojom ljudi gledaju na korupciju. Iako ga ima i u drugim zemljama, ipak djelovanje, koje se s pravom naziva kvarenje društva i njegovih vrednota, uglavnom nije prihvaćeno kao standardni način ponašanja. A mi smo se na to privikavali još od školskih klupa, preko raznih ureda, do kontakta s policijom, sudstvom i državnim službama. Društvo kojemu je prag tolerancije pokvarenosti tako visok, savršeno je tlo za kriminal, za zločinačko i siledžijsko ponašanje u svim segmentima života. Pojedinci, društveni odnosi, gospodarstvo, politika, mediji, čak i religijske zajednice: sve, baš sve je kod nas zaprljano, ponegdje čak veoma iskvareno. A opet, najstrašnija je činjenica da gotovo nitko ne reagira na raskrinkavanje korupcije i kriminala. Stoga je iznimno dobar primjer hapšenje članova sarajevskog kriminalnog klana Gašijevih. Barem je policija odradila svoje. Ostaje samo nada da ovo nije usamljeni čin reklame, kao i da u daljnjem postupku netko iz sudstva, izvršne vlasti ili politike neće kriminalce prijateljski potapšati i reći: Dogovorit ćemo se! Svoji smo!
Srbija u dva kruga - U prvom krugu pobijedio je Nikolić, u drugom krugu pobijedio je Tadić. Prateći izbore u Srbiji, teško je bilo dokučiti u čemu je ta toliko naglašavana razlika između dvojice konkurenata. Ne čudi reakcija nekih komentatora kako bi bilo realnije da je pobijedio Nikolić i njegovi šešeljevski radikali. Time bi se, naime, pokazalo pravo - i prilično stabilno - lice srbijanske politike, i ne bi se kozmetički uljepšavalo ono čemu je potrebno katarzično rezanje na različitim razinama. Glavna tema predizbornih krugova bila je, naravno, Kosovo kao i zatvaranje očiju pred činjenicom da je kosovska nezavisnost gotova stvar. Uza svu kompleksnost problema za srpski narod i Srbiju, postojala je ipak prilika da se iz svega nešto nauči. Moglo se također započeti nešto politički dobro, a ne nastavljati s prijetnjama o secesiji dijela BiH, onoga dijela koji je, nota bene, uz pomoć Srbije i njezine politike tako temeljito očišćen. Dok se odgovornost za to ne spozna i ne prizna, koliko god krugova bilo, stvari ostaju iste. A Srbija tone sve dublje.
I još nešto: ako Dodik i nosači Republike Srpske budu također i dalje tonuli sa Srbijom, ako budu iskali izlazak iz Bosne i Hercegovine, vrijeme je da se osnuje i Hrvatska Republika Iseljena Posavina.
Lijepi primjeri, lijepo gore - U bh. magazinu Start hrvatski je novinar Denis Kuljiš dao intervju u kojemu je, sve ne hoteći, pokazao svoju poziciju štovatelja lika i djela premijera očišćenog entiteta Milorada Dodika. Sofisticirano zaobilazeći bit novinarskih pitanja, Kuljiš je čitatelje posluživao zanimljivim primjerima kad je riječ o Dodiku i njegovim ekspertizama o genocidu i lijepim gradovima. Ganutljivo je čitati o Kuljiševoj širokogrudnosti prema manjinskim religioznim zajednicama u mono-društvima: te izgradio bi on po Hrvatskoj silne sinagoge, te brojne ašrame i minarete. Međutim, Kuljiš ne daje odgovora na pravo pitanje: Jesu li u premijerovoj republici poravnate sve pejzažne oznake manjinskih (a često i većinskih) zajednica? Odgovor je kratak i jasan: Jesu! I za to ne trebaju mnogi i velikodušni primjeri. Osim ako se iz dima primjera ne osjeća miris novca.
Muke po istini - Potrebno je umiriti zabrinutost jednog autora iz jednog katoličkog mjesečnika jedne naše biskupije. Ili određeno: riječ je o tekstu Lažima protiv sebe u mjesečniku Crkva na kamenu autora Željka Raguža. Autor prigovara Svjetlu riječi da radi protiv svog naroda dopuštajući nekima (dr. Ivi Bancu) da lažu protiv svoga naroda. Svjetlo riječi, štoviše, "možda namjerno zagovara promociju hrvatske krivnje za neravnopravan položaj hrvatskoga naroda u BiH". A sve je lijepo začinjeno poznatim scenarijem urote: svjetske sile, bošnjačka i srpska politička elita. Pri tome "neki dijelovi hrvatske elite umjesto da govore istinu o sebi i drugima, ponašaju se zbilja originalno, izmišljajući i objavljujući laži o sebi i svojima, te oslobađajući druge od krivnje za progon hrvatskoga naroda iz BiH". Osim zabrinutosti, čini se da kod autora ima i malo zaborava. Slažem se ipak s autorom da će nas istina osloboditi.
Ubijanje na kvadrat - Srećom, riječ je samo o ubijanju na filmu. Naime, na raznim lokacijama po Bosni u prosincu i siječnju sniman je film Turneja, producentske kuće iz Srbije, a u režiji Gorana Markovića. Radnja filma je ukratko ova: neposredno prije rata glumačka ekipa iz Beograda kreće na turneju i odjednom se nađe usred ratnih "dejstava". Ludilu rata oni odluče prkositi umjetničkom hrabrošću. Bio sam očevidac te virtualne hrabrosti u svom selu, pedesetak metara od roditeljske kuće. I možda bih mogao progutati neznanje "umetnika" o vanjskoj situaciji kao i naglašeno antiratno "neznanje" filmske ekipe. No, to što se film snima po razorenim hrvatskim i muslimanskim selima po Bosni, to što vlasnike makar i srušenih kuća nitko nije pitao za dopuštenje da se na njihovoj zemlji i kućama nešto radi, to što se ljude u selu nije obavijestilo o čemu je riječ, to što "pobjednicima" žrtva (makar to bilo samo kuće) služi za kulturno uzdizanje i to što se razoreno još jednom dodatno ubija i razara, sve je to prevelik zalogaj za progutati. Makar se zvao i antiratni zalogaj.
Prava orijentacija - Papa Benedikt XVI. je još jednom iznenadio. U Sikstinskoj kapeli slavio je misu na starom oltaru uza zid, a nije kao njegovi poslijesaborski prethodnici dao unijeti pokretni oltar i slaviti okrenut prema zajednici. Nekome će se ovaj čin svidjeti, nekome ne. Ovisi o osjećaju i ukusu. Ipak: Crkvi i teologiji bez opcija, bez hrabrosti i paradoksalne ponizne drskosti, preostaje jedino povratak u stara dobra vremena. I staloženo meditiranje o pravoj orijentaciji. U kojoj nas više ništa ne može iznenaditi.
Napadi i odjeci - U Sarajevu se u zadnje vrijeme dogodilo više napada na ljude različitih godina, zanimanja i javnog statusa. Svima im je zajednička klima stvorena korupcijom i kriminalom. U dva slučaja mladi su ljudi brutalno ubili jednu staricu, Ljubicu Đokić-Spasojević i dokinuli mladi život Denisa Mrnjavca u prepunom tramvaju. Žrtva trećeg napada bio je, srećom, samo s lakšim tjelesnim ozljedama, fra Mijo Džolan, provincijal bosanskih fratara. Upada u oči da napadnuti nisu većinske, bošnjačke narodnosti. I tom činjenicom neki su odmah vješto manipulirali. Nezavisna NOVA TV iz Hrvatske i sarajevski NTV HAYAT preko mrtvog Denisa prepucavali su se time kome on pripada: Hrvatima ili Bošnjacima. Učinili su to bezobzirno i bez pijeteta prema majci, obitelji, prijateljima. Članci po novinama i po internetu ponovno su odaslali poruku, koja se već konstantno i uporno šalje Hrvatima i katolicima u Sarajevu i Bosni, kako za njih ovdje nema opstanka, kako ih se sustavno uništava i iskorjenjuje, kako oni, zapravo, trebaju pokupiti to malo svojih sirotinjskih prnja i otići odavde. Provincijal je brzo i dobro reagirao, najprije za internu fratarsku upotrebu, a onda i za širu javnost istaknuo kako razbojnički napad na njega nema karakter napada na Hrvate ni na Katoličku crkvu, nego je riječ o pljačkaškom pohodu. Njegove riječi: "Molim da se moje negativno iskustvo ne zlorabi u još negativnije političke i egzistencijalne poruke nikome, a osobito mom hrvatskom narodu u Sarajevu i diljem BiH", kao i, sadržajem slične, Kardinalove riječi na misi zadušnici za pokojnog Denisa Mrnjavca u sarajevskoj katedrali, mudar su potez i dobra poruka svome narodu i čitavom bh. društvu. Još samo da sve ne ostane na općem zgražanju nad dogođenim, na tobože očajnim pitanjima: Otkud se to nama događa? Vrijeme je, i to krajnje, da se zapitamo, jesmo li osim u blato nacionalizma, zaglibili u možda još goru kaljugu nihilizma i bezvrijednosti.
|
