Mir u svijetu, i blagoslov, i ljubav, i da se svi vrate svojim kućama, da se vrate svom domu. Najljepše je u svom domu. Eto ja sam obišla, mi smo sedam-osam mjesta prominili, a najljepše je u svom domu

Razgovarao i snimio: Ivan ŠARČEVIĆ

Na putu od Kraljeve Sutjeske prema Bobovcu, Borovici i Varešu, tek nekoliko kilometara od samostana, postrani ceste, zavučeno je kao u gnijezdu, još u srednjem vijeku spominjano selo Ratanj, gdje su prema tradiciji boravili ratnici bosanskoga kralja. U njega se vratilo nekoliko, većinom starijih ljudi. Među njima su Jelka i Ilija Stojčić. U obnovljenoj kući, oni na katu a sin im s obitelji u prizemlju, pripovijedaju o svome životu. Razgovaramo s Jelkom. Ona govori o izbjegličkim putovanjima od Ratnja, do Vareša, Čapljine, Novigrada, Borozije, Drvara te povratka u Ratanj. Govori živo, iskričavo, neposredno. Njezin Ilija pokoju pridometne ako se Jelka čega ne sjeti.
U selu ima još Ratanjaca. Čekaju da im se asfaltira makadamska cesta kroz selo. I čekaju povratak drugih. Sjećaju se prijašnjih vremena, misle na odsutnu djecu, susjede i prijatelje, mole se Bogu i rade, obrađuju svoju zemlju i vesele se svakom dobronamjernom posjetitelju. Čuvaju svoju tradiciju i izradom a i vezom starih nošnji, uvjereni da i Bog pomaže i blagoslov daje ondje gdje čovjek ne zastaje na prvoj prepreci. Sigurni u bolju budućnost, uvijek s djecom i Božjom providnošću, kao hrastovi na vjetrometini svjedoče temeljnu istinu – radost života.

Jelko, htio sam za Svjetlo riječi jedan razgovor s običnom ženom…
Seljankom, neškolovanom ženom, nisam ni škole završila, ni razreda.

Jeste li očekivali da će biti rata.
Nijesam, nikad. Tata mi je pričao. On je bio u ratu. Kaže da je, eto, zafrkan rat. Nisam se nikad nadala. Nadala sam se odgojiti svoju djecu. Rodila sam devetero djece, i odranila. I brez vode i brez struje rodila sam ih šestero.

U kući?
U kući, ja! Nismo imali ni vode ni struje, ni ništa. I nosi drva na sebi, iđi radi, svekrvu imala sa sobom i čojeka. Eto, nas smo dvoje to radili, živili. Svoju sam djecu odranila, a sada kad pogledam, rat je prošao, opet se živi bolje nego što smo mi živili u ona doba kad smo bili mladi. Od '66. ja i moj Ilija smo zajedno.

Niste se, dakle, nadali ratu?

Napomena!
Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu.
Slijedite ovaj link i ispunite podatke o sebi.