Mi izlazimo iz feudalnog modela Crkve, ali ga, nažalost, pretvaramo u još gori birokratski model koji je lišen bilo kakve osobne dimenzije. Ta se neosobnost iskazuje u odnosu biskupa i klera, u odnosu klera i laika i onemogućava prihvaćanje činjenice da smo svi, u skladu sa svojim pozivom i dostojanstvom, pozvani na suradnju u navještaju i izgradnji kraljevstva Božjeg

Piše: Željko TANJIĆ

Za promišljanje o Crkvi nudi se mnoštvo različitih pristupa koje je ponekad teško međusobno povezati i usuglasiti. Svako bavljenje Crkvom može lako dovesti u situaciju da se usredotočimo posebice na nju, zaboravljajući pri tome da Crkva svoj teološki smisao nalazi samo u odnosu na siromašne i kroz njih cijelom stvorenju obećano i u Isusu Kristu već prisutno kraljevstvo Božje.
Tek ako ovu činjenicu iskreno prihvatimo, možemo izbjeći lošu usredotočenost na Crkvu. I na Crkvu možemo bez straha primijeniti Isusove riječi iz Mt 6,3: Tražite stoga najprije kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati – dakle, i Crkva.
Iz takva načina razmišljanja rađa se i razlikovanje i povezivanje stvarnosti određenog viđenja Crkve s vjerujućim samoshvaćanjem Crkve. Gledajući stvarnost Crkve iz ove perspektive, mislim da se u našim razmišljanjima o njoj može dvostruko promašiti: s jedne strane, kroz pobožno mirenje ili prekrivanje često veoma opterećujuće crkvene stvarnosti, a s druge strane, kroz jednostrano insistiranje na lošoj stvarnosti Crkve što često vodi tome da se stalno žali na otpad Crkve od biblijskih korijena ili vlastitog eshatološkog cilja.

Crkva u društvenoj areni

Napomena!
Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu.
Slijedite ovaj link i ispunite podatke o sebi.