 Treba razgovarati s Bugojancima koji nisu otišli i s Bošnjacima koji su sačuvali obraz; treba iščitati ratni dnevnik Katice Nevistić i vidjet će se prilično kako je bilo
Piše: Ivan ŠARČEVIĆ
Još ponetko čuva male pisaće strojeve, bisere bugojanskog Unisa, jer nikad se ne zna, može nestati struje. Još ponetko na njima ispisuje sjećanja na zavičaj, jer mu kompjutori izazivaju tjeskobu novoga. A tek bugojanska Špedicija! Nekada je to poduzeće tražilo vozače, kamiona - RABA je bilo više. I čega još sve nije bilo u Bugojnu: od obuće i krzna, namještaja i lignita, do Rodićevih specijaliteta i turističkih destinacija, dobrih škola i ponosa. Zaposlenih i do 17.000 i svatko je od zarade odvajao dobar postotak za prosperitet svoje općine. Danas, gotovo ništa od toga.
Negostoljubiva atmosfera
A tko danas prođe Bugojnom, i mnogim bh. gradovima, osobito petkom uvečer, a zna ih otprije, poželjet će pobjeći, jer se primitivizmom, osobito urbanističkim i nebontonskim, vrši čišćenje. Onima koji su rođeni usred i poslije nacio-demokratskog izbezumljivanja i rata, onima koji taj projekt još podržavaju, onima kojima je svako vrijeme dobro za sitni šićar i neljudskost, ta mješavina jakih svjetala i kasablijskog mentaliteta, ta neukusna galama, razdrljenost i čizmarenje, nepristojno dobacivanje preko ulica i bezbroj novokomponovanih urlika, novih religioznopolitičkih pozdrava, jest nešto ne samo normalno, nego traženo, jer podiže adrenalin duhom i kulturom ispražnjenoj obijesti. Pokasabljenje Bugojna, svođenje tolikih bh. gradova na palanke i primitivizam, od Bijeljine i Višegrada do Trebinja, Stoca, Prozora, Jajca i još njih, nova je inačica legitimna održanja osvojenog.
Početkom XX. stoljeća su se na bugojanskim ulicama, u kavanama, javnim mjestima, mogli čuti različiti jezici. Bilo je i dobrih škola, kulturnih udruga i institucija. Za komunističkog samoupravljanja bilo je po bugojanskim tvornicama ili, primjerice u Kalinu, još gospode, iako drugova, koji su sklapali poslovne ugovore. Ni komunizam nije mogao rastočiti potku uljuđene gospoštine.
Uzaludno je žaliti za prošlim. I sada ima jezika, ali svetih koji ne podnose druge jezične standarde, ni druga imena. Ima novih centara čiji je pridjev kulturni bez značenja. I u Bugojnu, kao i u drugim gradovima s muslimanskom većinom, pojačavaju se ezani do nesnošljivosti. I sve se to treba prihvatiti kao normalno, jer ako se što rekne, dira se u milosrđe onih koji, eto, dopuštaju da se živi u njihovom gradu. A što je tek s preimenovanjem ulica, nepismenošću, prljavštinom i peksinlukom ondje gdje su se tako često prale ulice?
Napomena!
Ovo je samo dio teksta objavljenog u tiskanom izdanju revije Svjetlo riječi. Molimo Vas da se pretplatite i slat ćemo Vam reviju na kućnu adresu.
Slijedite ovaj link i ispunite podatke o sebi. |
