Vikinzi – moreplovci, ratnici i osvajači, vješti trgovci i odvažni istraživači svijeta, tvorci mitologije čudesne ljepote nezaobilazni su dio srednjovjekovne povijesti

Piše: Alen KRISTIĆ

Da povijesne događaje često pokreće sama priroda svjedoče i Vikinzi – srednjovjekovni stanovnici sjevera Europe – preci Danaca, Norvežana i Šveda.
Siti nadmetanja sa škrtom zemljom i surovom klimom, Vikinzi su krajem 8. stoljeća počeli napuštati negostoljubivi Sjever. Želeći pronaći novu domovinu, jedni su se okrenuli ratovanju i osvajanju tuđih posjeda, drugi pronalaženju nepoznatih zemalja o kojima su kružile nepouzdane priče, a treći trgovini koja ih je vodila sve do granica tada poznatog svijeta.
Tako su zauvijek promijenili i obilježili povijest Europe.

Gospodari Europe

Osvajačku snagu i okrutnost Vikinga prvi su 8. lipnja 793. na sebi osjetili redovnici naseljeni na Lindsfarnu, otoku u blizini Engleske, znamenitom po sv. Hubertu. Bio je to početak vikinških ratničkih pohoda koji će preko dvije stotine godina Europu držati u strahu.

Priče o bogatstvu osvojenih zemlja pogodnih za život, junačkim pothvatima i slavi uvećavale su iz godine u godinu broj vikinških ratnika. U ondašnjim europskim zemljama oslabljenim stalnim borbama između kraljeva i plemića nije bilo sile koja im se mogla suprotstaviti. Bez središnje vlasti koja bi ih ujedinjavala, vikinška plemena samostalno su birala područja koja će napasti. O osvajačkim vikinškim pohodima i danas svjedoče srednjovjekovne kronike mnogih europskih gradova.

Pohodi na Englesku koji su započeli još 866. pod vodstvom velikih vikinških ratnika Ivara, Ubbe i Halvdana, koji su se zakraljili u engleskim pokrajinama Northumberland, Mercia i Ostanglia nakon što su protjerali dotadašnje kraljeve završili su 920. u vrijeme engleskog kralja Alferda Velikog za Vikinge sretnim ishodom. Iako su se morali zakleti na vjernost kruni engleskog kralja, dobili su zauzvrat u trajni posjed osvojena područja. Kolika je bila moć Vikinga svjedoči i to što je jednoga od njihovih velikaša nazvanog Knut Veliki 1017. plemstvo okrunilo za engleskog kralja.

Sličan usud zadesio je i Vikinge koji su se zaputili u Francusku. Nakon što je francuski kralj Karlo Bezazleni uvidio da ne može izaći nakraj s vikinškim vođom Rollom, sklopio je 911. godine s njim savez. Darovao mu je ne samo već osvojena područja koja do danas u spomen na Vikinge nose ime Normandija – zemlja ljudi sa Sjevera – nego i kćer Gizelu za ženu. Rollo je zauzvrat primio kršćanstvo obećavši kralju vazalsku vjernost i obranu od drugih Vikinga. Posljedica ovakvih saveza bio je nestanak Vikinga koji su vremenom postajali jedno sa stanovnicima osvojenih područja.

Mnogi su se europski vladari i gradovi poput Pariza i Londona branili od Vikinga plaćanjem poreza u srebru i zlatu koji im je jamčio privremenu slobodu. U Engleskoj se taj porez zvao danski novac i plaćan je više od 70 godina.
Pod vodstvom Rogera I. dospjela je jedna velika grupa mladih Vikinga 1061. godine u Sredozemlje gdje su nakon progona Arapa s otoka Sicilije osnovali moćno kraljevstvo Napulj, dok su švedski Vikinzi ratnici putujući na Istok dospjeli sve do Kijeva iz kojega su 941. godine napali čak i Carigrad. Stanovnici Istoka prozvali su ih rusima čemu današnja Rusija vjerojatno zahvaljuje svoje ime.

Istraživači svijeta

Vojni uspjesi Vikinga bili bi nezamislivi bez čudesne vikinške vještine plovljenja morem i rijekama na brodovima koje su gradili na način poznat samo njima. Bili su daleko bolji graditelji brodova i pomorci od ljudi Sredozemlja, a koliko su voljeli more svjedoči ne samo to kako su ga zvali – sretno mjesto ili srebrna ogrlica zemlje – nego i to što su pokojnike, položene u zapaljene lađe, predavali moru vjerujući da će ono njihove pokojne odvesti u zemlju umrlih ratnika – Walhalu.

Brodovi poput lađe zmajevskog oblika koja je 1881. pronađena kod Gokstada u blizini Osla omogućili su uspjeh i vikinškim trgovcima i istraživačima svijeta. Prvi dio svijeta, do tada nepoznat ljudima, do kojega su stigli vikinški moreplovci bio je Island. Do njega je s obitelji prvi doplovio norveški Viking Ingolf Arnason 850, ali Island – jedino u uskom obalnom području pogodan za život – nije mogao prehraniti veliki broj ljudi. Kad je 970. na Islandu izbila velika glad, mnogi su se Vikinzi počeli prisjećati stare priče vezane uz moreplovca Gumbjörn Krakea, kojega je 900. velika oluja bacila pred obalu nepoznate zemlje obavijenu maglom iz koje su provirivali vrhovi planina prekrivenih snijegom.

U potragu za nepoznatom zemljom krenuo je 980. Viking Erik Thorwald osuđen na dvije godine izgona s otoka Islanda zbog dva ubojstva počinjena u svađi. Erik – kasnije prozvan Crveni – pronašao je zemlju o kojoj je govorio Gumbjörn. Živio je na njezinim zapadnim obalama punih zelenih poljana dvije godine nakon čega se vratio na Island gdje je oduševljeno govorio o otkriću Zelene zemlje koja može nahraniti sve Vikinge – Grenlandu. Poneseni njegovim oduševljenjem, mnogi su se Vikinzi odlučili na put do Grenlanda dug 3.500 kilometara. Od 25 lađa do Grenlanda je stiglo samo 14 lađa s više od 700 ljudi koje je čekalo veliko razočarenje. Ime Zelene zemlje odgovaralo je samo obalnom području Grenlanda čiji je ostatak bio okovan vječnim ledom. Doseljenicima je ubrzo nestalo drveta nužnog i za izradu lađa, kuća i ogrjev. Valjalo je iznova tražiti novu zemlju za život.

Putokaz je iznova bila priča sačuvana u grenlandskim sagama o Bjarnu Herlufsson, dvadesetogodišnjem mladiću, koji je s Islanda zaplovio prema Grenlandu gdje su živjeli njegovi roditelji. Plovio je na zapad sve dok na horizontu nije ugledao obalu punu zelenih poljana i šuma što ni u kojem slučaju nije mogao biti Grenland. Okrenuo se natrag i zaplovio prema istoku dok nije pronašao Grenland. Sa sobom je donio vijest o novoj zemlji negdje na dalekom zapadu.

Potaknut ovom pričom, zaplovio je Leif Eriksson 1000. godine s 35 ljudi prema zapadu u potrazi za novom zemljom nakon što je kupio Bjarnasovu očuvanu lađu. Sin Erika Crvenog prvo je doplovio do Labradora koji je nazvao Kamenom zemljom a zatim do Neufundlanda koji je nazvao Zemljom šuma. Putovanje se završilo kod Cape Codaa u blizini Bostona gdje će gotovo pet stotina godina kasnije pristati Kristofor Kolumbo. O Erikssonovu oduševljenju bogatstvom nove zemlje govori i njezino vikinško ime Vinland – Dobra zemlja vina.
Dvije godine kasnije u Vinland je doplovio i Erikssonov brat Thorwald koji je poginuo u okršaju s domorocima. Vikinzi okupljeni oko Thorfina Karlsefina, oženjenog Erikssonovom kćerkom Freydom, koji je u Vinland doplovio 1009, prozvali su ih nakon više sukoba slabim ljudima. Bili su to Indijanci koji su spriječili Vikinge s Grenlanda da trajno nasele Vinland, ali su s njima redovito trgovali sve do 14. stoljeća. Zašto i kada su nestali Vikinzi Grenlanda do danas je nepoznato.

Više od ratnika

Mnogi prikazi Vikinge nepravedno opisuju jedino kao okrutne ratnike koje su ljudi prozvali gusarima što u prijevodu znači riječ Viking.
Oni su bili izvrsni trgovci, koji su stigli čak do Kine i Perzije i bez čijeg utjecaja vjerojatno ne bi nastali mnogi gradovi kao što su Novogord ili Kijev. U društvu sastavljenom od robova, slobodnjaka i plemića Vikinzi su sve do 1050. kad su kraljevi postali apsolutni vladari bili podvrgnuti vlasti skupštine svih slobodnih građana pred kojom su rješavani sukobi. Zvala se thing i predstavljala je začetak demokracije vikinškog društva.

Vikinzi su imali i posebno pismo - 24 različita znaka sastavljena od pravih linija koje su se urezivale u drvo, kosti, kovinu ili kamen. Vjerovali su da njihovo pismo rune ima veliku moć liječenja, a vrijedan spomenik vikinškog pisma je Erikov kamen pronađen u blizini jedne od najvećih vikinških trgovačkih utvrda Haithabu u Šleskoj.

Trag vikinškog jezika nalazi se u nazivima dana na engleskom kao i u imenima europskih mjesta koja završavaju na – thorpe ili – by. A koliko je bogata vikinška mitologija sačuvana u sagama koje govore o stvaranju i uništenju svijeta, junačkim pothvatima vikinških ratnika i bogova u koje su vjerovali, govori i činjenica kako su se njome nadahnjivali mnogi poznati pisci kao što su J. R. R. Tolkin u knjizi Gospodar prstenova, T. Röhrigs u knjizi Erik Crveni i K. P. Lieckfelds u knjizi Knjiga Haithabu.